Redžep Tajip Erdogan i Vladimir Putin dogovorili su novu eru bilateralne saradnje čime su nagovijestili velike geostrateške promjene u Evropi i na Bliskom istoku. Predsjednici Rusije i Turske, Putin i Erdogan, su dogovor postigli uprkos razlikama u spoljnoj politici prema Ukrajini i Siriji. U prvim komentarima zapadne javnosti na Putinovu izjavu datu odmah poslije sastanka s Erdoganom da je projekat izgradnje gasovoda Južni tok opozvan zbog opstrukcije EU, ocijenjeno je da je to diplomatski poraz Moskve. Na to su se nadovezali zli komentari u kojima je naglašeno da su dvojica “čvrstorukaša”, Putin i Erdogan, pronašli način za umirenje zajedničke frustracije izazvane odbijanjem Evrope da ih prihvati kao ravnopravne partnere. Evropski mediji lansirali su priču o dvojici ljutih muškaraca s mnogo sličnosti, kao što su odrastanje u siromaštvu, prelazak s premijerske na predsedničku funkciju kao formulu za boravak na vlasti tokom protekle decenije, sklonost ka snažnoj nacionalnoj retorici i razbijanju antirežimskih protesta. Ruska javnost opisala je Putinovu posjetu Turskoj kao historijsku, ističući da će se u novo savezništvo prirodno uklopiti Azerbejdžan, koji ima gas i odlične odnose s obje susjedne države, što obećava formiranje važnog geostrateškog trougla u kojem će se rješavati i problemi južnog Kavkaza. Odmah je reagirala gruzijska opozicija pozivajući vladu da iskoristi neočekivani obrt i da ponudi Moskvi i Ankari da gasovod prođe kroz njihovu teritoriju. Premda je Turska članica NATO saveza, Erdoganova nedavna izjava da “”Zapad voli samo naftu i sukobe, glumeći da smo prijatelji” ne odudara od retorike Moskve u porukama koje upućuje “zapadnim partnerima“. Putin je istovremeno odao priznanje Turskoj na nezavisnom donošenju odluka, što je protumačeno kao podrška za odlučno odbijanje Erdogana da udovolji američkim zahtjevima o učešću Turske u borbi protiv Islamske države. Suštinske razlike Moskve i Ankare po pitanju Ukrajine tiču se pripajanja Krima Rusiji, a za Tursku je ključno pitanje brojne tatarske manjine koja živi na poluostrvu i koja gaji historijske veze s Turskom na bazi zajedničke islamske vjere. Turska snažno podržava teritorijalni integritet Ukrajine, dijelom i zbog toga što tako čuva sopstvenu teritoriju od zahtjeva Kurda da dobiju svoju državu. Nesuglasice u vezi sa Sirijom također su suštinske, jer Turska podržava opoziciju u borbi protiv režima predsjednika Bašara Al Asada, dok je Moskva učinila sve da spriječi njegov odlazak s vlasti. Tokom posjete Ankari Putin je izjavio da je usaglasio stav s Erdoganom da neće da dopuste dalje jačanje terorizma u Siriji, iako imaju različito viđenje u pogledu toga kako da ostvare taj cilj.
Godišnja trgovinska razmjena između dvije zemlje danas iznosi 32 milijarde dolara, a Putin i Erdogan su najavili da će ona dostići 100 milijardi dolara do 2023. godine. Putin je također obećao Turcima uvoz gasa po povlaštenoj cijeni, a prema najavama prvog čoveka Gasproma Andreja Milera to će biti ista cijena po kojoj Njemačka plaća gas iz Rusije. Više od 4,5 milona ruskih turista ljetuje u Turskoj, a projekat izgradnje prve ruske nuklearke u Turskoj vrijedan je 20 milijardi eura.
Turska je još 1987. godine podnijela kandidaturu za prijem u Evropsku uniju, od 1999. godine uživa status kandidata, a od 2005. godine kada je započela pregovore, zatvorila je samo jedno od 35 poglavlja. Rusija je 2007. godine započela projekat izgradnje Južnog toka u koji je dosad uložila oko pet milijardi dolara, ali je pod pritiskom ukrajinske krize i sankcija EU odustala od izgradnje.
Kada se sve navedeno ima u vidu nije iznenađujuće da su Turska i Rusija izabrale jedna drugu za “utješno” strateško partnerstvo, ne čekajući milost od Evrope. Činjenica da su dva najveća susjeda Evropske unije samostalno ušli u veliki zajednički posao izvan zadate geostrateške šeme, ne bi trebalo da raduje Bruxelles, čija je zavisnost od energenata i dalje veoma bolno pitanje.
ZADNJE VIJESTI IZ Svijet Vijesti
