U Evropi još uvijek postoji mjesto na kojem se ugljen prevozi parnom lokomotivom: rudnik Banovići u Bosni i Hercegovini.

Ovo nije jedina zastarjela tehnologija koja se koristi u energetskom sektoru ove balkanske zemlje: Bosna je dom tri od deset najzagađenijih termoelektrana na ugljen u Evropi.

Uprkos negativnom utjecaju na okoliš i zdravlje, udruženja i stručnjaci ističu da Bosna i Hercegovina ne pokušava smanjiti svoju ovisnost o fosilnim gorivima, što je jedna od glavnih tema na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama (COP25) u Madridu. Razlog? Novac.

Bogate podzemne rezerve uglja u Bosni i Hercegovini i profitabilnost poslovnog modela – izvoz električne energije proizvedene u starim elektranama – čine praktično nemogućim da zemlja ispuni bilo koji od ciljeva emisije utvrđenih Pariškim sporazumom.

Posao s ugljenom postaje za nekoga sve profitabilniji – ali za mnoge štetan.

Svih pet elektrana koje se nalaze u Bosni i Hercegovini opskrbljuju se ugljenom. To zemlju čini jedinim izvoznikom energije na Balkanu.

Tuzla, treći po veličini bosanski grad, dom je jedne od najvećih elektrana na bazi uglja u regionu. Postrojenje Termoelektrana, u kombinaciji s velikim prometom automobila, industrijom i domaćim korištenjem ugljena za grijanje, čini Tuzlu gradom najgore kvalitete zraka na zapadnom Balkanu. Zagađenje u Tuzli je 6,5 puta iznad nivoa preporučenog standardima Svjetske zdravstvene organizacije.

Prema podacima Svjetskog saveza za klimu i zdravlje (GCHA), termoelektrana Tuzla emitira 896 tona PM2,5 godišnje i najveći je izvor PM2.5 u zemlji. PM10 i PM2.5 zagađuju čestice prisutne u zraku koji udišemo. Čestice mogu apsorbirati otrovne tvari poput sulfata, nitrata, metala i isparljivih spojeva.

“Zagađivači su povećali učestalost raka u obližnjim područjima”, kaže Denis Žiško, voditelj projekta Nacionalnog bosanskog centra za ekologiju i energiju.

Izvještaj Bankwatcha objavljen u junu 2019. godine ističe da je 8 od 41 smrti od raka pluća i 29% smrtnih slučajeva posljedica moždanog udara uzrokovano zagađenjem PM2.5. U istom istraživanju navedeno je da je 136 prijevremenih smrti prouzrokovalo PM2.5, 17% svih smrti odraslih iznad 30 godina.

Lokalni aktivist Goran Stojak objašnjava da djeca rođena u Tuzli i okolici pate od problema s disanjem otkako se rode. Izvještaj Bankwatch akaže da je zagađenje PM2.5 odgovorno za 23 posto dječjeg bronhitisa – 160 od 695.

„Pepeo se skladišti u umjetnom jezeru na otvorenom, bez zaštite da bi se spriječilo onečišćenje zraka i tla. Tokom sušnog razdoblja voda isparava i prašina, puna teških metala, vjetar se prenosi izravno u grad ”, pojašnjava Stojak.

Studija Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle procjenjuje da bi sagorijevanje ugljena moglo imati snažan utjecaj na stanovništvo Tuzle: 4.900 godina manje životnog vijeka, 131.000 izgubljenih radnih dana i preko 170 primanja u bolnicu zbog srčanih i respiratornih problema.

Prema studiji iz 2016. godine koju je provela lokalna ekološka nevladina organizacija Heal, utjecaj na zdravlje bosanskih elektrana na ugalj košta troškove države između 390 i 1.134 miliona eura.

Međutim, kako se zagađivači zraka kreću preko granica, Heal smatra da oni doprinose u ukupnom iznosu od 1,1 do 3,1 milijarde eura u Evropi.

Današnja BiH se bori sa složenim sistemom Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat koji je opustošio zemlju 90-ih.

Odluke se teško donose jer je lokalna politika u stalnom traženju ravnoteže između tri glavna etniciteta (hrvatskog, srpskog i bošnjačkog). U zemlji koju predvode tri rotirajuća predsjednika, stvaranje održive strategije zaštite okoliša čini se nemogućim, tvrdi profesor Samir Lemeš sa Univerziteta u Zenici.

Iako neproduktivne, elektrane i rudnici nisu zatvoreni, jer utjelovljuju stub bosanskog „ugljenog sustava“.

“Energetski sektor ima koristi od velikih državnih subvencija koje nadoknađuju gubitke rudnika i održavaju umjetno niske cijene električne energije”, dodaje Lemeš.

“Političke stranke kontroliraju industriju i imenuju poslušnike na rukovodeće položaje, istovremeno pružajući mogućnost zapošljavanja članovima visokog ranga”.

Kako prihode od izvoza energije dijeli nekolicina, stanovništvo snosi cijenu takvog sistema podmazivanja u smislu poreza i bolesti.

„Paradoksalno“, tvrdi Žisko, „bosanskohercegovačka država trenutno se usporava uzimanjem znatnih zajmova za izgradnju novih termoelektrana na ugalj. Očekuje se da će se takva ulaganja vratiti u dalekoj budućnosti, vjerovatno kad Bosna već bude članica EU-a“.

Zemlja će do tada biti prisiljena zatvoriti svoje tvornice jer će BiH morati dekarbonizirati svoju privredu da bi se pridružila EU.

Ovaj nedostatak dugovidnosti izrazito je u suprotnosti s prisutnošću različitih alternativnih izvora energije u cijeloj zemlji. Prema bivšem predstavniku UN-a u Bosni i Hercegovini: “Njene rijeke bi se, naprimjer, lako mogle iskoristiti za izgradnju hidroelektrana. Radi odustajanja od ugljena potrebna je radikalna promjena načina razmišljanja“.