U moru tekstova uglednih svjetskih portala, koji su oštro kritikovali francusko „Ne“, najnoviji je onaj američkog magazina „Bloomberg“ naslovljenog sa „Macron želi zalupiti vrata proširenju EU“.

Strateška greška

Na početku analize, „Bloombergov“ kolumnista Leonid Bershidsky problematizira Macronovu najavljenu reformu procesa proširenja EU. Predloženi proces, piše Bershidsky, ne bi umnogome poboljšao postojeći, već je, čini se, namjera Macrona da birokratskim prigovorima „uguši“ daljnje proširenje EU. No, to je strateška greška.

Trenutni proces proširenja od zemalja kandidatkinja iziskuje da prihvate i primjenjuju evropska pravila u 35 oblasti, dokazujući time svoju privrženost demokratiji i vladavini zakona, kao i sposobnost da djeluju kao tržišne ekonomije, navodi „Bloomberg“, prenose Vijesti.ba.

Nije bitno u kojim će oblastima zemlja započeti reforme – napredak u svih 35 redovno se ocjenjuje, a državama kandidatkinjama saopštava u kojim ga oblastima nema. Prilično je to jasno definisan i dobro istestiran proces, za čiju potpunu implementaciju na samom kraju dolazi i velika nagrada – članstvo u EU.

Evropsko izdanje lista „Politico“ proteklog vikenda objavilo je francuski “non-paper”, odnosno neslužbeni dokument s prijedlozima reforme proširenja. Njim se zagovara promjena trenutnog procesa, zasnovanog na četiri principa: postepenom udruživanju, strožijim uslovima, opipljivom koristi i reverzibilnošću.

To se na papiru i čini značajnom promjenom. Čini se da bi Francuzi uveli nekoliko nivoa članstva, svaki s nagradama u formi učešća u različitim programima EU, dok bi završna faza bila priključenje zajedničkom tržištu bez granica kao punopravni član.

No, u praksi, sadašnji proces se baš toliko i ne razlikuje – reverzibilan je sve dok zemlje ne postanu članice, kriteriji pridruživanja su jasni, i EU u bilo kojem trenutku ima mogućnost smanjiti ili povećati benefite potencijalnim članicama. Sve zemlje na Balkanu koje bi se na kraju mogle pridružiti EU – Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija – imaju takozvane sporazume o stabilizaciji i pridruživanju s blokom, koji regulišu postepeno stvaranje područja slobodne trgovine. Za ove zemlje, pa čak i one s kojima pregovori o članstvu službeno nisu ni pokrenuti, stvoreni su posebni programi EU.

A što se tiče reverzibilnosti, primjeri Mađarske i Poljske pokazuju da države mogu odbaciti određene principe EU čim postanu punopravne članice bloka – a tada je već kasno čak i pomišljati na njihovo isključenje.

Ukoliko Macron želi da se Evropska unija nastavi širiti, onda ni nema razloga da zahtijeva promjene predložene ovim dokumentom prije nego što blok otvori pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Te zemlje vjerovatno ne bi imale ništa protiv ni da im se tokom pregovora da određeni vremenski rok za pridruživanje. Ustvari, predsjednik Sjeverne Makedonije Stevo Pendarovski je nakon sastanka s Macronom prošle sedmice na svom Twitteru objavio da nema ništa protiv „izmijenjene metodologije za pregovore o pridruživanju EU koja bi taj proces učinila temeljitijim.“

Nezaljubljenost u EU

A ipak, prema dokumentu, Francuska želi da Evropska komisija izradi prijedlog u skladu sa svojim idejama do januara 2020., što je teško izvedivo imajući u vidu da je Komisija preokupirana poslom oko izbora novog saziva, na čelu sa predsjednicom Ursulom von der Leyen. Resor proširenja obećan je Mađarskoj, čiji je dužnosnik Oliver Varhelyi u ponedjeljak potrđen od strane Evropskog parlamenta.

Ako se drugi evropski čelnici slože s Macronovim prijedlogom, on se onda prosljeđuje Varhelyiju i von der Leyen, a zatim i nazad nacionalnim liderima. A što to duže potraje, Macron će biti sretniji: francuski birači protive se proširenju.

Ovakvo bi ponašanje dijela EU, ističe se u tekstu „Bloomberga“, bilo moguće jedino ako se balkanske države pomire s tim i sačekaju da ih Holanđani, Francuzi, Nijemci i Skandinavci prigrle kao svoje sunarodnjake Evropljane, prenose Vijesti.ba.

Konsenzus među stručnjacima koji su izučavali proces pridruživanja Evropskoj uniji je da su se institucionalne promjene u novim državama članicama uglavnom događale zbog članstva u klubu, a ne iz razloga što lokalne elite zapravo evropska pravila smatraju korisnim. To znači da promjene ovise o vjerodostojnosti obećanog pridruživanja, a upravo je to ono što podriva Macron.

Sve političke elite u balkanskim zemljama koje ignoriše Macron sadrže elemente nezaljubljenosti u EU. Sadašnji nivo saradnje s blokom dovoljan im je da se bogate, a to ne ometa ni velike ekonomije u regiji. Zapravo, bogatstvo tih zemalja ništa se sporije ne razvija od bogatstva članica EU koje su se nedavno pridružile.

Guranjem od sebe zemalja aspiranata, EU rizikuje da dobije susjedstvo koje služi kao predsoblje krijumčarima, trgovcima ljudima i drugoj vrsti rulje, kojima, opet, upravljaju ogorčene nacionalističke vlade. A lokalni konflikti koji bi mogli uključiti članice NATO-a poput Albanije i Crne Gore ne dolaze u obzir, piše „Bloomberg“, prenose Vijesti.ba.

Šta Evropska unija, a naročito Francuska, dobijaju zauzvrat povećanjem ovih rizika? Svakako ne ono što očekuju birači koji podržavaju antiimigracionu politiku. Radna snaga u zemljama potencijalnim članicama EU već je desetkovana iseljavanjem, uglavnom u EU. U Albaniji broj ljudi koji su se iselili od 1990. do 2017. godine čini oko 40 posto trenutnog stanovništva, u Bosni i Hercegovini gotovo 50 posto, a u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji više od četvrtine.

Protivljenje Francuske i drugih zapadnoevropskih zemalja proširenju EU je nerazumno, i umjesto da budu popustljivi pred strahovima birača, odgovorni lideri trebali bi objasniti zašto proširenje ima smisla – između ostalog – ojačat će vanjske granice EU. A Macronov nepotrebni prijedlog reformi je baš loš primjer, zaključuje kolumnista „Bloomberga“.