Naime, hlorofluorougljenici (CFC) na kraju svog puta naviše nalete na molekule ozona, a sunčevo zračenje oslobađa hlorni gas iz CFC-a. Pod utjecajem hlora molekuli ozona se raspadaju, a od njih ponovo nastaju obični molekuli kiseonika. Na taj način se uništava ozonski omotač.
Otvorena ozonska rupa izazvala je globalni alarm,a na koncu je 1987. godine svaka nacija na svijetu potpisala Montrealski protokol kojim se obavezala na smanjenje upotrebe freona za 50 posto. Ovaj ugovor se smatra najuspješnijim sporazumom o zaštiti okoliša u historiji, a postoje i dokazi da su rezultati ovog ugovora veoma uspješni.
Koristeći satelitske podatke od 2005. do 2016. godine, naučnici NASA-e utvrdili su da se nivo hlora u ozonskom otvoru smanjuje za gotovo 1 posto svake godine.
Ovo je prvi put da su naučnici bili u stanju mjeriti hemijski sistem unutar ozonske rupe i posmatrati smanjenje oštećenja ozonskog omotača. Ovo je dobra vijest za čovječanstvo, ali naučnici naglašavaju kako je potrebno da prođu desetljeća da ozonska rupa u potpunosti nestane.
“Hlorofluorougljenici (CFC) mogu živjeti od 50 do 100 godina i dugo se zadržavaju u atmosferi. Stoga, kada je riječ o ozonskoj rupi ona će se smanjivati do 2080. godine, a i tada će postojati mala rupa”, rekla je Anne Douglass, naučnica i koautorica studije.
Rezultati su objavljeni 4. januara u naučnom časopisu Geophysical Research Letters.
Podsjećamo, Ozonska rupa je bila najveća 2000. godine kada je bila široka oko 30 miliona kvadratnih kilometara.