Kako ističe Čavić, u periodu od 1996. do 2013. godine, između dva popisa stanovništva, uzimajući u obzir prirodni priraštaj i unutrašnje migracije, u RS-u nedostaje 255.000 ljudi. S druge strane, imamo podatak da nakon 2013., prema istraživanjima nevladinih organizacija i ambasada, ovaj prostor napušta između 17.000 i 30.000 ljudi godišnje, a ovaj broj uvećava se svake godine.

Statistika vanjskih migracija

Čavić kaže kako je zalaganje donosioca odluka za stvaranje uslova koji bi zaustavili odlazak ljudi iz BiH na nekom deklarativnom nivou.

“Na tom deklarativnom nivou smo ostali i dalje od toga nismo otišli. Ono što govori o tome da mi kao društvo i država ne smatramo problem odlaska mladih i ljudi općenito nečim čime bismo se sistemski trebali baviti, jeste činjenica da mi uopće nemamo statistiku vanjskih migracija. Ako neko društvo kaže da ima problem odlaska ljudi, onda mora govoriti o egzaktnim podacima o tome koliko ljudi odlazi, koja je njihova struktura i slično. Mi sad možemo nagađati ili služiti se djelimično statistikama agencija koje prate rad i zapošljavanje u drugim zemljama ili podacima naše diplomatsko-konzularne mreže. Ako mi kažemo da gubimo neke resurse, mi nemamo pojma koliko gubimo. Pri tome BiH ima uređene granične prijelaze i potrebne alate koji prate kretanje ljudi preko naših granica. Nismo mi Sudan pa da kroz pustinju imamo deset hiljada kilometara granice. Pa u takvim okolnostima kakve imamo možemo stvoriti sve uslove da stvorimo tu statistiku vanjskih migracija. Upravo zbog toga, licemjerno je to deklarativno zalaganje za zadržavanje ljudi u zemlji”, priča Čavić.

Banjalučki demograf dalje naglašava kako se trebaju istovremeno stvarati uslovi za povratak ljudi.

“Ne bi se sigurno svi vratili jer neki ljudi jednostavno teže da žive na drugim terenima. Međutim, s obzirom da su primarni uslovi odlaska iz naše zemlje vezani za stvaranje dugoročne perspektive, jedan broj ljudi bi se vratio. Ali, da bi se to desilo, da bismo vratili ljude, mi moramo znati ko su oni koji su otišli. Država ne preduzima ništa na tom polju”, ističe Čavić.

Prva mjera koju on predlaže jeste da se krene provoditi statistika vanjskih migracija te kreira registar rezidenata i registar dijaspore.

“Moramo normalno komunicirati s dijasporom i znati kome upućujemo poziv da se vrati”, kaže bh. demograf.

Porodiljsko odsustvo

Potom je potrebno, smatra Čavić, usvojiti set mjera koje trebaju povećati natalitet, a u najvećoj mjeri zalaže se da država u potpunosti preuzme na sebe porodiljsko odsustvo.

“Imamo čitav niz naslijeđenih mjera iz bivše Jugoslavije koji se odnose na dječiji dodatak, materinski dodatak ili dodatak za treće i četrto dijete. Neke mjere se provode periodično, a neke nikako. Jedna od mjera koja se počela provoditi jeste naknada za nezaposlene porodilje. To nije loša mjera kao pomoćna, a ne kao osnovna. Ja sam tvrdio da ta mjera neće donijeti do porasta nataliteta ukoliko ne postane dio sistema, a mnogi su govorili kako će se u RS-u roditi od 1.500 do 2.000 više beba nego prethodne godine, ali pad nataliteta se nastavio. U prvom kvartalu 2019. broj rođenih je 2.090, a broj umrlih 4.040 što je najlošiji rezultat. Imamo duplo više umrlih nego živorođenih. Ne može nijedna mjera dati rezultat pojedinačno. Impulsi ljudi su različiti i ne reaguje svako isto na stimulans. Osnovni preduslov jedne uspješne populacione politike jeste visoka uposlenost žena jer su žene one koje u ključnim stvarima donose odluke o potomstvu. Njihov doživljaj je ključni u daljem razvoja i povećanju broja potomaka. Potrebno je da porodiljsko odsustvo u potpunosti preuzme država. Zbog propisa koji tretiraju porodiljsko odsustvo, žene se teže odlučuju na proširenje porodica. S druge strane, poslodavci jako mnogo izdvajaju za to i mi to moramo shvatiti. Poslodavci se vrlo teško odlučuju zaposliti ženu prema ugovoru o radu na neodređeno i maksimalno koriste propise da bi što više otegli priču o zapošljavanju. To dovodi do velike nesigurnosti žene koja zbog toga odgađa odluku o proširenju potomstva ili rođenju prvog djeteta”, ističe Čavić.

Naprimjer, kako saznajemo, porodiljsko odsustvo za majku prvog ili drugog djeteta poslodavca u RS-u košta blizu 7.000 KM u nepovratno uz beskamatno kreditiranje države blizu 9.500 KM. S druge strane, treće i četvrto dijete ili blizanci poslodavce koštaju blizu 11.000 KM te 14.000 beskamatnog kreditiranja države.

“Zaboravili smo kako prioriteti naše poslovne zajednice nisu povećavanje nataliteta već ostvarivanje rezultata u poslovanju te uredno izmirivanje poreza i doprinosa iz kojih se trebaju plaćati te naknade. Ako treba država, neka poveća postotak koji poslodavci trebaju plaćati, ali oni ne trebaju imati ništa sa porodiljskim odsustvom. U tom slučaju poslodavci bi odmah sa ženama zaključivali ugovore o radu na neodređeno. U takvim uslovima kada radnica najavi porodiljsko, poslodavac zapošljava novog radnika bez ikakvih troškova po sebe. Postoje setovi mjera koje se moraju primjenjivati. To su prije svega usvajanje populacione politike, politike prema migracijama i politika prema starijim osobama. Te tri integrisane politike trebaju odrediti šta to država treba izmijeniti u postojećem zakonodavstvu, a šta izmijeniti u narednom periodu. U to moraju biti svi uključeni, i vladin i nevladin sektor, i vjerske zajednice, ugledni pojedinci, parlamentarne i vanparlamentarne političke stranke. Svi koji takoreći besjede u javnom prostoru trebalo bi da afirmativno govore o provođenju tih mjera”, naglasio je Čavić.

Bh. demograf situaciju u BiH i RS-u poredi sa susjednom Hrvatskom. Nedavno istraživanje hrvatskih poslodavaca pokazalo je kako niske plaće nisu među glavnim razlozima odlaska ljudi iz države.

“Nesigurnost, odsustvo dugoročnih perspektiva, odsustvo želje za odgajanejm djece u sistemu u kojem vladaju nepotizam, rođačke veze i slično, stanje društva koje se vrti u krug, prepucavanja na nacionalnim osnovama… Jedno nesređeno i neuređeno društvo u najširem je najveći problem. Nije ključni element novac. U tom smislu i treba graditi društvo. Neko misli da će kod nas čarobnim štapićem i nekom kratkoročnom mjerom dovesti do toga da se rađaju djeca i da sve procvjeta. Ljudi koji provode te mjere moraju znati koliko je na individualnom planu složena odluka da ćete dobiti treće, četvrto pa i prvo dijete. To je izuzetno složena odluka za pojedinca pa sad zamislite da sjedite u nekom kabinetu i trebate dovesti do toga da tri miliona ljudi u zemlji, od kojih je nekih milion još u fertilnom periodu, donesu nekakve masovne odluke o povećanju broja potomaka. To je izuzetno težak zadatak i zato moramo donositi dugoročne mjere kako bi ljudi vidjeli da država ozbiljno brine o njima. Druge mjere poput povoljnijih kredita su od pomoći, ali ne mogu dovesti do rezultata. Nemaju svi mogućnost vraćanja kredita. U sistemu svaka od mjera može naći svoje mjesto, ali za to mora postojati planski dokument. Iza svakog prijedloga mora postojati jasna matematika koliko koja mjera košta i koliko će se primjenjivati”, govori nam Čavić na kraju.

Banjalučki demograf uskoro će i u našoj zemlji provesti istraživanje o razlozima odlaska ljudi iz države koje će moći poslužiti za eventualno donošenje dugoročnih mjera zaustavljanja odlaska ljudi.