Četrnaesti novembar 2019. godine ostat će upisan kao jedan od najvažnijih datuma u historiji bosanskohercegovačke košarke. Usred Orenburga ženska reprezentacija BiH, kao autsajderska ekipa koja dvije decenije nije igrala na velikom takmičenju, šokirala je Rusiju i slavila sa 69:70 u susretu prvog kola kvalifikacija za Eurobasket.
Osim činjenice da je to bio početak puta koji je zaključen historijskim uspjehom i osvajanjem petog mjesta na Evropskom prvenstvu, datum je itekako značajan zbog još nečega. U toj utakmici protiv Rusije za reprezentaciju BiH debitovala je Jonquel Jones.
Tačno dvije godine kasnije, 14. novembra 2021. godine naša Džej Džej (JJ), kako je zovu saigračice, predvodila je Zmajice do nove pobjede, u drugom kolu kvalifikacija za naredno EP. Naša selekcija savladala je Sjevernu Makedoniju u Skoplju (64:80) i to nakon što je Jones zaradila već u 14. minuti četvrtu ličnu grešku. Ali ni to je nije spriječilo da odigra skoro cijelo drugo poluvrijeme, pritom pazeći da ne napravi petu ličnu, te na koncu susret završi sa 30 poena i 17 skokova.
Koliko god to zvučalo čudno, bila je to zapravo jedna od njenih prosječnih partija u dresu BiH. Jer smo navikli da bude još bolja. Razmazila nas. I to ne samo kvalitetom koji brutalno demonstrira u svakom meču za nacionalni tim, već i odnosom prema dresu sa grbom države u kojoj nije rođena.
Nismo baš imali previše sreće sa naturalizovanim strancima, stoga tako nešto zaista djeluje nerealno. Amerikanci koji bi igrali za BiH obično bi dolazili tek da lijevom rukom odrade posao i što prije se vrate u svoje klubove. Nekima je čak trebalo prijetiti i FIBA sankcijama kako bi uopšte došli na okupljanje Zmajeva, poput slučaja Alexa Renfroea.
Njihov isključivi cilj bio bi bh. pasoš, zahvaljujući kojem ne bi bili tretirani kao “foreign players” u Evropi te bi, samim tim, mogli računati na unosnije ugovore u zemljama Starog kontinenta. Istini za volju, to je u početku bio cilj i Jonquel Jones kada je prihvatila da igra za BiH.
Tog aprila 2018. godine, na razgovoru sa selektorom Goranom Lojom u Sarajevu, još uvijek nije bila najkorisnija igračica WNBA lige i trebao joj je evropski pasoš, ali i tada je imala ponude drugih zemalja da igra za njihove reprezentacije. Upravo će Loju kasnije označiti kao glavnog “krivca” što je odabrala da zastupa našu državu. Osjetila je pravi pristup i, prije svega, ljudski odnos. Svidjelo joj se i u Sarajevu, kada niko ovdje nije imao predstave ko je ta visoka tamnoputa djevojka koja šeta Baščaršijom.
I to je zapravo najveća istina o Jonquel Jones. Iako je maksimalni profesionalac koji se ubija od rada na treninzima i pregledavanjem gomile košarkaških utakmica, Džej Džej je zapravo osoba koja bira srcem. Njoj je emocija važna. Da je drugačije, nikad ne bi izabrala da igra za BiH.
Zato se tako dobro i uklopila u reprezentaciju BiH, gdje se većina djevojaka poznaje još od najmlađih selekcija i gaji dugogodišnja prijateljstva. Kako su one tek zavoljele nju. Zbog ljudskih kvaliteta. Skromnosti i predanosti.
U vrline fantastične igračice sa Bahama mogli su se uvjeriti i brojni mališani koji su ispred Skenderije čekali da se slikaju sa Jones. Pa i one curice u Skoplju kojima se potpisivala na patike. Vrištale su od sreće, ali još više bile zapanjene činjenicom da je najbolja košarkašica planete tako pristupačna osoba.
Vjerovatno bi i mnogi drugi bili zapanjeni kada bi gledali treninge reprezentacije BiH sa Jones. Red, rad i disciplina. Savjeti saigračicama. Kreiranje akcija, razmjene ideja sa stručnim štabom. Sve. Potpuna uključenost. Kao da sutra igra WNBA finale, a ne, uz dužno poštovanje, protiv Sjeverne Makedonije ili Švicarske.
Legendarna Razija Mujanović kaže da je najkompletnija i vjerovatno najbolja igračica u historiji. Pitao sam Razu, koja nema problem da bilo kome strusi najoštriju kritiku, može li navesti najveću manu u igri Jonquel Jones. Samo je odmahnula glavom. Takvo nešto u ovom trenutku skoro da ne postoji.
Jer Jones je centar koji šutira trice s nevjerovatnim procentom i istovremeno dominira pod obručima. Njen arsenal poteza je najraznovrsniji u košarci uopšte, strahovita kombinacija fizičke moći i tehnike. Poezija u pokretu. Mogao je to vidjeti svako ko se u četvrtak navečer nalazio u velikoj dvorani Mirza Delibašić. Zaboravite televiziju, Jonquel Jones treba gledati uživo. Privilegija.
Upravo u tom susretu i novoj pobjedi nad nesretnom Belgijom (87:81) mogli ste vidjeti kako bi se trebalo ginuti u bojama reprezentacije. Patriotizam u sportu je jednostavno iskazati. Za tako nešto ne trebaju vam statusi na društvenim mrežama sa zastavama i srceparajućim porukama. Trebate doći u reprezentaciju i dati najbolje od sebe. Kao što to radi Jones u dresu BiH.
Kada neko utrpa 44 poena (rekord bh. reprezentacije) trećoj selekciji Evrope, tu nema prevare. To se ne radi lijevom rukom. Poslije takvih partija dišete na škrge, jedva stojite na nogama, ali znate da ste uradili pravu stvar i mirno spavate. Taj scenarij prolazi Jonquel svaki put. Ona ne zna drugačije.
I zauzvrat traži samo ljubav. To je jedina valuta koju zanima Mother of Dragons (majka zmajeva, nadimak koji je dobila tokom Eurobasketa) kada je u pitanju BiH.
Komična se situacija desila sinoć poslije utakmice u Skoplju. Makedonski selektor Aleksandar Ašadanov upitao je, onako drugarski, Gorana Loju koliko Košarkaški savez BiH plaća Jonquel Jones da igra za naš nacionalni tim. U namjeri da se našali, Lojo je odgovorio:
“Dva miliona dolara godišnje”.
Makedonac nije ni trepnuo. Zaista je povjerovao. Šala nije uspjela. Nisam siguran, ali vjerovatno bi se nasmijao da smo mu rekli – istinu. Da ona igra za nas jer nas jednostavno voli.
ZADNJE VIJESTI IZ Sport
