Jednog od najpoznatijih novinara na Balkanu, istinsku legendu medijske scene bivše države, Gorana Milića, sreli smo u Mostaru na promociji knjige “Čuvarkuća” Tarika Đođića.
Prava prilika da s novinarskim bardom popričamo o onom što on najbolje zna – novinarstvu, njegovim tajnama i zamkama te kako biti orginalan.Počeli smo od onog starog nauka da novinar treba samo da prenosi stvarvnost, da nije on tu da je sam stvara. Milić smatra da je granica između ta dva pristupa u osvajanju prostora slobode.
“Novinar uvijek hoće više od suhih činjenica koje će dobiti preko agencije, koje će svi prenijeti, on hoće dati neku osobnost, specifičnost. Posebno u medijima gdje se potpisuje ili pojavljuje. Urednik uvijek teži da je toga manje, jer je u tome rizik, a i on tu nema lične koristi, jer se on ne slika i on se potpisuje. Urednik nosi odgovornost, a novinar se može okoristiti, zato treba pomiriti ta da stava”, kaže nam Goran Milić, napominjujući da danas mnogi hoće instant slavu.
Često želeći biti poseban ili orginalan u novinarstvu novinar napravi i nešto glupo, kaže nam dalje Milić, onda ni uredniku nije lako reći svom novinaru da je nešto glupo.
“Ranije je to bilo lakše nego danas, moj urednik, baš Mostarac Ranko Lozo je meni to znao reći, a i ja sam poslije mlađim novinarima govorio. Danas se to ne toleriše, danas se urednik ne može tako ophoditi s novinarima i onda je odnos između prenošenja stvarnosti i stvaranja prešutna stvar, gdje urednik malo koči, a novinar pokušava. Po meni novinar bi uvijek treba tražiti inovacije, uvijek dati dva predloška. Jedan s nekom inovacijom, gvintom i drugi suhi, informativni, pa nek urednik odabere”, kaže nam edukativno Goran Milić dodavajući da je tako i veći posao, ali je to put ka uspjehu.
Koliko je novinara u BiH danas poznato?
Nema odličnog novinara da nije poznat, nastavlja naš sagovornik, isto kako nema odličnog glumca kojeg niko ne zna. Odličnog nogometaša morate prepoznati na ulici.
“Danas je mladih ambicioznih novinara mnogo više nego u moje vrijeme kad je bilo manje medija i manja konkurencija. Kad se vi dokopate ekrana i potpisa u novinama, automatski pređete rampu. Danas ima bar četiri puta više novinara, ali mjesto jedne ima 48 televizija i 200 radio stanica. Rezultat je da osim Batka koji skuplja humanitarnu pomoć ne postoji ni jedan radio novinar koji je bh. poznat. Ne postoji možda 15 ili 20 novinara od oko tristo koje se pojavljuju na TV ekranu. Vi kao mlađa generacija i ako ih možda niste gledali na TV ekranu, sigurno ćete se sjetiti nekog Mufida Memije, Smiljka Šagolja, Seada Hadžijahića, Hajrudina Somuna, Ivice Puljića, … ljudi se više ne pojavljuju, ali su ostavili traga”, smatra Milić.
Instant slava je neophodna za stasanje novinara danas. Nekad se kaže nam Goran Milić, znalo da ako trajete da ćete postati slavni i poznati. Danas, ako trajete, a niste slavni, znači da imate plaću od koje nećete moći živjeti.
“Samo dva posto novinara danas u BiH može prehraniti svoju porodicu. Od sedam hiljada novinara, znači 140 ljudi mogu hraniti porodicu sa svojim novinarskim poslom. Ne računam da rade marketing, drže predavanja, vode priredbe i rad četiri posla. Znači, ili upadate u dva posto ili rizik. Sjajan je primjer Mislava Bage u Hrvatskoj, koji je napravio jedan intervju s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom koji je tad bio mnogo moćniji nego danas i to je bilo na nož. Mene zove tada generalni direktor Vanja Sutlić, šta da radimo. Kažemo, hajmo nestati na nekoliko dana, isključiti mobitel. Tad ćemo znati je li Bago suspendovan ili će postati novinar godine. Postao je novinar godine, ima veliku karijeru i dobre ugovore”, slikovit je Milić.
Novinarstvo je najgori fakultet
Milić je odličan za edukaciju mladih novinara, kaže da je prvi preduslov da moraju voliti taj posao, ako misle da je to teško ne moraju to raditi.
“Novinarstvo je najgori fakultet, u svakom drugom, čak i u ekonomiji sigurno je da će dvadesetak posto živjeti pristojno, u arhitekturi tridesetak posto, u medicini šesdesetak posto. U novinarstvu samo dva posto, ako to ne volite i ako shvatite da nikad nećete biti bogati, jer nema bogatih novinara. Ipak, proputovati ćete svijet, biti poznati, zvat će vas na janjetinu i druženje, ljekar će vas primiti preko reda, imat ćete širok krug poznanika, razgovarat ćete s važnim ljudima do kojih mnogi neće doprijeti. Milioneri bi dali velike pare da mogu provesti sat vremena s nekim slavnim, a vama je to besplatno i još vas uvažavaju. Ne možete biti i bogat i slavan”, realan je na kraju.
Pravi novinar treba tražiti ono što drugi ne vide, treba se odvažiti pogledati ono što drugi nisu primjetili.
“U Mostaru ću večeras bubnuti jednu ideju, koja je možda pogrešna, ali je moja i ostat će primjećena. Zašto ja Mostar znam najslabije od svih gradova koje sam viđao u svijetu, a bio sam ovdje bar pedeset puta, a možda i sto, nekad i po nekoliko dana. Obično gradovi gdje budem sedmicu dana, već shvatim mentalitet, suštinu. Onda sam došao do zaključka zašto je to možda tako jer Mostar svi opisuju kao grad koji ima nešto, a nikad ne kažu šta to nešto. Ljudi to krenu ponavljati, pa kažu ne možeš ti to razumjeti, to samo Mostarci mogu razumjeti, pa mi smo specifični, eskluzivni, niko ko mi, onda shvatiš da je to jedna opća pojava koja se umnožava”, otkrio nam je dio večerašnjeg obraćanja, ali i ispričao nešto za razmišljanje o Mostaru i Mostarcima.
Uvijek smišljajte nešto novo i drugačije
Milić smatra da bi Mostarac koji bi okrenuo pilu naopako, pa kazao nešto drugačije, automatski postao poznat.
“Probajte uvijek u svom mediju napisati nešto drugačije, svaki dan nešto novo, uvijek imati ideju šta ću danas uraditi da bude drugačije. Ideja za TV novinare, ljudi odu na sjednicu, snimaju onoga koji govori, one koji slušaju. Gotovo uvijek zaborave snimiti slikati zgradu gdje se to održava, kao prvi kadar. Kad pokažete zgradu vi odmah date seriju informacija, gdje se to održava, kakvo je vrijeme taj dan, je li gužva, …, kao u stripu u jednoj slici date deset informacija”, kazao nam je poučno.
Kazao je primjer iz iz svoje uredničke prakse na HTV-u.
“Gledao sam dopisništva i svi se javljaju iz studija. Pošto smo bili siromašni, ta studija su izgledala grozno. Kazao sam, ljudi moji, te kamere imaju kabla pedest metara, izađite ako ne pada kiša vani, a ako pada, stavite neku tendu. Stanite u Osijeku ispred Drave, stanite u Rijeci na Korzo, mali zaokret, niti košta više, a opet slika je potpuno drugačija. Uvijek smišljajte nešto drugačije”, udijelio je još jedan savjet na kraju Goran Milić.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
