Blizu 700 bivših uposlenika SFOR-a i NATO-a traže milionske odštete za neuplaćene doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje.
Feđa Pošković iz Mostara radio je šest i po godina u SFOR-ovoj vojnoj bazi u Mostaru – prvo kao pomoćni radnik na čišćenju u kuhinji, a potom kao prevodilac francuskog jezika. Za tih šest i po godina nije mu uplaćen nijedan dan radnog staža, nije imao zdravstveno osiguranje, nije bio u mogućnosti dići kredit u banci, nije mu bio plaćen topli obrok, regres, niti prekovremeni rad, a u ugovoru koji je sklopio sa poslodavcem, pisalo je da poslodavac nije odgovoran za troškove nastale u slučaju bolesti ili nesreće na radu.
U njegovom prvom ugovoru, zaključenom 1996. na godinu dana, sa platom od 400 KM, a koji je potpisao izvjesni kapetan Dutt, pisalo je i to da Pošković “mora vršiti uplatu za državno socijalno osiguranje”, iako to zakon u BiH ne dozvoljava.
Ništa od nabrojanog nije imala ni njegova kolegica Biljana J., koja je za Stabilizacijske snage radila devet godina. Povrh toga, ona je nakon što se porodila, već 38. dan morala doći na posao ili joj je prijetio otkaz. “Kada sam ostala trudna, sve sam preglede plaćala, a na trudničko sam otišla bukvalno sedmicu prije poroda. Ja sam platila i porođaj i sjećam se da sam bila jedina u bolnici koja je to platila, pa su se druge žene čudile. A onda sam bebu, koja je imala jedva nešto više od mjesec, morala ostaviti na čuvanje i otići na posao. Tada sam jedino ja u porodici radila, a bili smo i izbjeglice. Naravno, na poslu niko me nije pitao kako mi je – to njih ne zanima. Jako su rigorozni ugovori koji su pred nas postavili stranci. Ali vrijeme je bilo tako, nije bilo posla, pa čovjek uzme bilo šta. Iako mnogi govore da smo imali velike plate, to je samo donekle tačno – samo su pojedini imali velike plate, a ostali jako skromne. Niko ne pita od čega smo plaćali zdravstvene usluge, šta se dešava s nama kada ostarimo jer nam ne ide staž, šta kada želimo dići kredit, jer nam ih banke ne daju, pošto se ne vodimo kao zaposleni…”, priča Biljana.
Ranjavanje na radnom mjestu
U njenom ugovoru, precizirano je da neplaćeno porodiljsko odsustvo traje maksimalno 14 sedmica, a predporodiljsko dvije, kao i to da poslodavac ne preuzima na sebe odgovornost “ni u kom slučaju uplaćivanja socijalnog osiguranja niti troškova liječenja zaposlenog”. Također, oboje potvrđuju, da im nikad nije plaćan prekovremeni rad, niti su dobijali dnevnice, iako su često putovali, ponekad ostajući na putu i po nekoliko dana, te da na terenu nisu imali hranu, nego su je sami kupovali. Feđa ističe da mu nikad nije plaćan prevoz do posla, a vojna baza SFOR-a Mostar udaljena je od grada sedam kilometara.
NATO krši bh. Zakone
Iako je prema domaćem zakonodavstvu nemoguće retroaktivno uplatiti staž iz NATO/EUFOR-a nam je rečeno da su oni razgovarali sa Penzijsko-invalidskim osiguranjem (PIO) da to ipak urade. Navodno je PIO pristao, jer mu je u interesu da dobije odjednom veliku količinu živog novca. No, u ovom slučaju bi NATO/EUFOR opet prekršio domaće zakone. Naravno, to bi uradio i PIO, kažu iz advokatskog tima Salihbegović-Kapetanović. Neki od bivših uposlenika SFOR-a kažu da su ponekad bili na terenu u vrijeme hapšenja ratnih zločinaca, kada se i pucalo, a da nisu imali ništa od zaštitne opreme. “Samo bi stranci imali pancire i šljemove, a mi ništa”, kažu.
Međutim, Feđi se desila još i gora stvar – na jednom radnom zadatku ranjen je u obje ruke.
“Nasreću, uspio sam naplatiti odštetu, ali mislim da je to bilo zbog toga što su se oni prepali da ta informacija ne ode u javnost. Naš posao je nosio velike rizike, što je uključivalo stalne terenske poslove diljem BiH. Uvijek smo morali 24 sata biti na raspolaganju vojnim jedinicama, ulazili smo u minska polja, imali uzbune raznih vrsta, a vrlo često nismo imali ni pancire”, priča Feđa.
On i Biljana su među blizu 700 bivših uposlenika NATO-a i SFOR-a (današnji EUFOR) koji sada putem advokata traže svoje neisplaćene naknade.
Budući da sudovi u BiH nisu nadležni za vođenje postupka vezanih za EUFOR i NATO, ugovoreni su dvostepeni postupci za sve vrste zahtjeva radnika, a što je regulirano aneksom Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tako se prvostepeni postupak između bivših radnika i predstavnika zemalja članica misija vodi pred mješovitom komisijom sastavljenom od predstavnika Vrhovnog suda bh. entiteta Federacije BiH ili Republike Srpske, OHR-a i EUFOR-a/NATO-a, a radnike koji traže odštetu zastupa advokatski tim Avde Salihbegovića i Hajrudina Kapetanovića.
Salihbegović i Kapetanović pretpostavljaju da bi se na kraju moglo raditi o potraživanju nekoliko desetaka miliona eura, zbog čega smatraju da NATO namjerno oteže sa rješavanjem ovih slučajeva.
“Kada pogledamo sve ovo, jasno je da su NATO i SFOR, umjesto da rade na smirivanju stanja u BiH, poštivanju zakona, ljudskih prava i konvencija o ljudskim pravima, zapravo radili na njihovom kršenju i poticanju rada na crno. Ono što je najgore je to što su pečati na ugovorima oštećenih uposlenika, uglavnom pečati ministarstava odbrane demokratskih država iz kojih su kontigenti došli u BiH, a u kojima je neshvatljivo da bilo ko, pa i na jedan jedini dan, bude zaposlen pod takvim okolnostima, kako su oni u ugovorima postavili”, kaže advokat Salihbegović.
Ključna argumentacija
Međutim, glasnogovornik EUFOR-a u kampu Butmir kod Sarajeva, Alice Williams-Allden, kategorički tvrdi da “NATO i EUFOR nisu prekršili međunarodne konvencije”. Na pitanje da li se ove organizacije smatraju odgovornim za poticanje rada na crno u BiH, kako su sugerirali advokati biših lokalnih uposlenika, Williams-Allden kaže: “Apsolutno ne. Svi ugovori NATO-a i EUFOR-a zasnivaju se na međunarodnom i domaćem pravu. Ugovori su usklađeni s međunarodnim pravom, tj. Aneksom o radu Tehničkog sporazuma između Ministarstva rada i socijalne politike Republike BiH i Implementacijskih snaga, koji je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. NATO, EUFOR i misije koje su im prethodile (IFOR/SFOR) radili su i rade u skladu sa ugovorima o zaposlenju i tehničkim sporazumima i protokolima koji su u datom trenutku na snazi. U skladu s tim, sve zainteresirane strane, poslodavac, vlasti i uposlenici bili su svjesni svojih obaveza.”
Sličan je i odgovor iz NATO-a, u kojem se kaže da je “važno napomenuti da su relevantni organi i zaposlenici bili jasno upoznati sa svojim obavezama”.
USAID-ov projekt isplatio doprinose
Bosanskohercegovački uposlenici USAID-ovog Projekta za javnu edukaciju i informiranje (Public Education and Information Project) u Sarajevu (od 1997. do 2000. godine) uspjeli su dobiti naknadu za doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje. Iako na početku ta naknada nije isplaćivana, na zahtjev lokalnog osoblja, od druge godine projekta pa do njegovog zatvaranja, sve je izmireno. Također, svakom uposleniku je za protekli period retroaktivno uplaćena suma u visini 30 posto od plate. Međutim, kao jednu od ključnih argumentacija da ove misije nisu poštivale prava lokalnih uposlenika, advokat Hajrudin Kapetanović ističe činjenicu da je NATO od 2006. počeo sa uplatom doprinosa, mada je do tada tvrdio da to nije obavezan raditi. “To je za nas velika argumentacija. Mislim da i NATO shvata da je pogriješio, ali, budući da se radi o velikoj sumi novca koju radnici potražuju, između 60 i 70 hiljada KM po radniku, oni nastoje sve to ublažiti”, kaže Kapetanović.
Ovaj iznenadni preokret u odnosu prema lokalnim uposlenicima u NATO-u i EUFOR-u komentiraju na apsolutno istovjetan način. Kažu da su poduzeli sve kako bi njihovi uposlenici imali odgovarajući status, ali da pravni okvir prije 2006. nije bio jasno definiran.
“U tom postratnom periodu, nastojali smo svojim zaposlenicima osigurati pravedan tretman i aktivno smo radili na pronalaženju rješenja za očigledne nedostatke. Kako se pravno okruženje postepeno stabiliziralo, prilagodili smo naš program naknada i kroz aktivnu saradnju s relevantnim ministarstvima u zemlji, u aprilu 2006. godine došli u situaciju da možemo riješiti pitanje obaveznih doprinosa za svoje zaposlenike”, kaže Ines Kuburović, glasnogovornica NATO Štaba Sarajevo, dok glasnogovornik EUFOR-a dodaje da “u posljednje vrijeme stručnjaci za personal NATO-a i EUFOR-a aktivno rade na sveobuhvatnom planu s ciljem da se premosti praznina u plaćanju doprinosa za uposlenike prije aprila 2006. godine”.
Advokatski tim Salihbegović-Kapetanović pak tvrdi da su im iz NATO-a i EUFOR-a u internim razgovorima kazali kako su lokalne uposlenike ostavili bez doprinosa zato što nisu bili svjesni da će njihova misija trajati godinama: “Rekli su da su mislili kako će u BiH ostati samo nekoliko mjeseci.” Oni također ističu da stalno dolazi do odgađanja sastanaka Komisije za odštetne zahtjeve.
“Tek kada se završe dvostepeni postupci – pred ovom komisijom i pred arbitražnim sudom u kojem su međunarodni predstavnici i zvaničnici Ministarstva pravde BiH, moguće je pokrenuti tužbu na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Međutim, na sceni je veliki pritisak NATO-a i aktuelnog rukovodstva Glavnog štaba i komandanta kako se ništa ne bi riješilo u njegovom mandatu. Oni strahuju za svoju karijeru i samo kada mediji napišu nešto o ovom slučaju, zakažu sjedinicu Komisije, a sve to sprečava ove ljude da došu do Strazbura”, kaže Salihbegović.
‘Kolonijalistički ugovori’
U razgovoru sa klijentima advokatski tim je, kažu, saznao za ponižavajući odnos stranaca prema lokalcima, da su uposlenici koji su radili fizičke poslove imali mizerne naknade, te da se uglavnom nisu smjeli žaliti na uvjete posla. “Oni koji su se žalili, obično bi izvukli deblji kraj i ostali bez posla. Ovako su bar imali kakvu-takvu platu. Danas su mnogi od njih u godinama, a nemaju ni dana staža, svašta se tim ljudima nakupilo”, govori Salihbegović. On i njegov kolega vjeruju da će dobiti ovaj spor, a nade polažu u zakonodavstva zemalja koje su prisutne u misiji u BiH, a čije Vlade stoje iza potpisanih ugovora, pogotovo stoga što je, kažu, pet uposlenika koji su radili u Španskom bataljonu SFOR-a svoja potraživanja uspjelo naplatiti u Španiji.
U Bosni i Hercegovini je u stranim misijama radilo blizu deset hiljada građana, a od onih koji su pokrenuli odštetni zahtjev već je umrlo sedmero. Mnogi od njih su i protestirali pred bazma misija, ali bezuspješno. O svemu tome bh. književnik Veselin Gatalo, koji je i sam bio uposlenik SFOR-a i koji se također bori za naplatu svojih doprinosa, napisao je knjigu Siesta Fiesta, Orgasmo, Riposo (početna slova čine akronim SFOR), a svako njeno poglavlje počinje jednom kopijom ugovora bivšeg poslodavca. “Bio sam jedan od prvih koji su shvatili koliko smo važni tom vrlom Zapadu. Zapošljavali su ljude u nevolji, polugladne, koji su jedva dočekali da si prekinu glad i najzad se prehranjuju redovno. Potpisivali su kolonijalističke ugovore po kojima mogu izgubiti život radeći za strance, bez odgovornosti za poslodavca, te iste strance. Jedan član ugovora koji su potpisali, govori baš to. U slučaju ranjavanja ili smrti, ni sanduk ili tabut čovjeku ne duguju platiti. O tome da su ih oboljele jednostavno otpuštali i slali kući, da i ne pričam. Uplaćivanje staža i zdravstvenog osiguranja niko se nije ni usudio spomenuti. Niko se nije htio vratiti u svoju poluglad. Osjetio sam tada, na svojoj koži, kakva je naša uloga u ‘novom svjetskom poretku'”, kaže Gatalo.
On injegove bivše kolege očekuju da će prestati otezanje procesa do unedogled. U protivnom, najavljuju da će pokrenuti nove proteste pred bazom NATO/EUFOR-a u Butmiru, ali, kažu, ovaj put će ih doći na hiljade.
Izvor: Al Jazeera
ZADNJE VIJESTI IZ Bosna i Hercegovina Izdvojeno Vijesti
