Šemsudin Bajrić iz Bihaća jede više od 200 različitih vrsta gljiva koje obitavaju u bosanskohercegovačkim šumama. Bajrić je stari gljivar, član je Udruženja gljivara “Blagva” iz Bihaća i skoro cijeli život je u ovom “poslu”. Posljednjih desetak godina gljive je počeo istraživati naučnim metodama i smatra to višim korakom od običnog gljivarenja, odnosno skupljanja i branja gljiva. Naziva to i ‘flertovanjem sa prirodom i ekologijom’.

Gljiva ima u šumama, vrganj dominira

“To podrazumijeva da poznajete makar 500 do 600 vrsta gljiva i da jedete više od 100 vrsta. Primjerice, ja jedem više od 200 vrsta. Radio sam i projekat za Ministarstvo za prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK u kojem smo nastojali istražiti gljive u prostoru Nacionalnog parka Una, a što je Nacionalni park kasnije koristio kao referencu u svojoj promociji kako bi, pored rijeke Une, ukazao i na taj segment vrijednosti tog parka prirode”, kaže Bajrić za Klix.ba.

On ističe da je ova godina bila jako sušna sa ekstremno visokim temperaturama. To se, između ostalog, odrazilo i na gljive, koje su apstinirale u tom periodu budući da nisu mogle odbacivati plod. Sada su idealni uvjeti, ima dovoljno vlage, temperatura je manje-više prihvatljiva, pa su i gljive oživjele. ‘Živnuli’ su i gljivari koji posljednjih dana intenzivno beru šumske plodove.

“Vrganj je posljednjih 20-tak dana vrlo intenzivno prisutan, međutim nestrpljivi gljivari beru ga u nerazvijenom stanju, od veličine oraščića pa nadalje, tako da još nisam vidio normalno razvijen vrganj. Jednostavno, ljudi ga beru jer je jedna od najkvalitetnijih gljiva, ali je to odraz gljivarske nekulture. Gljivu ne treba brati dok se ‘ne otvori’, ne pokaže svoje cjevčice i listiće i ne odbaci sporu i ne obezbijedi reprodukciju. Ukoliko se ubere mlada i zatvorena gljiva, dobit ćete mali zalogaj gljive, dok je za prirodu napravljena velika šteta. Ako se takva praksa nastavi, to će se sigurno negativno odraziti na kvantitet i kvalitet gljiva u našim šumama”, objašnjava Bajrić.

On smatra da bi otkupljivači trebali školovati sakupljivače i povećavati nivo kulture berača, nastojeći im ukazati da ne donose previše malene gljive. Mnogi misle da su mlađe gljive kvalitetnije i ukusnije, no, kako kaže naš sagovornik, gljive su poput voća koje nije ukusno i u potpunosti kvalitetno dok je mlado i zeleno.

Nužna edukacija i oprez zbog otrovnih gljiva

“Postoje ljudi koji dobro poznaju tri do četiri vrste gljiva i njih uvijek beru. Imaju i oni koji su početnici, radoznaliji su i nestašniji, pa znaju ubrati i nešto slično poznatim gljivama kao što su lisičarke, sunčanice ili vrganji, a što za posljedicu ima česta trovanja. U Unsko-sanskom kantonu nedavno se u kratkom periodu oko 15 ljudi otrovalo gljivama. Kod svake osobe je bio različit stepen trovanja, zavisno koliko je ko pojeo gljiva, ali i šta je pojeo”, kaže Bajrić.

U tom smislu, on sugeriše edukaciju i samoedukaciju, jer, kako napominje, nema nijednog jasnog pravila po kojem se može znati da su neke gljive jestive, a druge nisu.

“Niti boja, niti veličina, niti morfologija, niti bilo šta drugo ne može biti zajednička stvar na osnovu koje ćemo reći da je, recimo, pet pojedinih gljiva jestivo ili nejestivo. Svaka gljiva ima svoje specifičnosti, a ona koja čovjeku ne odgovara i sadrži toksine može biti itekako opasna po njegovo zdravlje. Imate familiju gljiva među kojom se nalazi i jedna od najljepših gljiva – blagva, a pola drugih su, iako jako slične, smrtonosno otrovne. Svakodnevno se dešavaju saobraćajne nesreće i kad stradaju ljudi niko ne kaže krivo je auto, već čovjek. S druge strane, kada neko pojede otrovnu gljivu, tada govore da je kriva gljiva. Baš suprotno, krivo je neznanje ljudi”, smatra naš sagovornik.

Napominje i da postoje gljive koje je on danima istraživao, ali nije mogao donijeti konkretne zaključke, iako smatra da posjeduje poprilično znanje i iskustvo ovoj oblasti.

“Na planeti zemlji postoji od 500.000 do 1.000.000 vrsta gljiva, a nauka je ‘savladala’ tek oko 90.000. Prema tome, veliki broj gljiva i dalje nije istražen. Ja jedem preko 200 vrsta gljiva sa našeg područja, a mislim da ih ima još makar stotinu vrsta koje su jestive sa različitom nivoom kvaliteta: od vrhunskih do onih gljiva koje možete kombinirati sa drugim u primjerice čorbama, supama, itd. Problem je što se gljive ozbiljno ne prate. Mi smo nudili edukaciju školarcima, ali nije iskazan interes. Ja već dugo tražim kome bih prenio dio znanja kojeg sam godinama akumulirao”, ističe Bajrić.

Mogućnost dobre zarade

Gljive se otkupljuju po pristojnim cijenama ove sezone i uz predan angažman može se dobro zaraditi. Postoje otkupljivači i firme koji vrše sortiranje i odmah vrše plaćanje. Cijene se kreću, zavisno od gljive, od 3 do 7 KM.

“Tartufi su najcjenjeniji, međutim oni se ne mogu brati poput drugih gljiva jer rastu unutar zemlje i ne ostavljaju nikakvog traga na površini. Sve druge se vide i mogu se lako ubrati. Ne pitajte me ima li tartufa na našem području jer vam neću dati odgovor ili ću biti neiskren. Njihova cijena je veoma visoka, 2-3 hiljade eura i više, zavisno od količine, kvaliteta, sorte, itd. Pored tartufa, na našim prostorima raste nekoliko vrsta smrčka i oni su veoma cijenjeni i druga su najcjenjenija kategorija gljiva. No, on raste u proljeće”, kaže Bajrić.

Tu je i vrganj, lisičarka, rujnica, sunčanica, crna truba, prosenjak i još nekoliko ljekovitih gljiva koje se otkupljuju po pristojnim cijenama.

“Prednost je što svi mogu brati gljive: neobrazovano stanovništvo, zaposleni ljudi, mladi, stari, itd. To je ekonomska dimenzija gljiva i što je sasvim uredu. S druge strane, u šumama treba dosta hodati i šetati, pa kada ne biste ubrali ništa, čak ni jednu gljivu, vi ste proveli nekoliko sati u prirodi, rekreirali se, a poslije toga osjećat ćete se odlično. To je posebna dimenzija ove priče”, kaže za kraj Bajrić.