Prije nego što je Gaj Julije Cezar osvojio Galiju, prešao Rubikon i postavio temelje svom posvojenom sinu Oktavijanu Augustu da pretvori stari Rim iz republike u carstvo, on je bio samo još jedan imućni patricij koji je želio steći ime u rimskoj birokratiji.
Njegova ga je ambicija vodila poznatim svijetom, od obala Španije do vrhova planina Male Azije. Na jednom od tih putovanja, dok je prelazio Egejsko more, 25-godišnji i još neprovjereni Cezar našao se zarobljen od cilicijskih pirata. Daleko od toga da su ga zaustavili u njegovom naumu, pirati su bili među prvima koji su saznali od čega je budući diktator napravljen.
Različite verzije priče
Iako se historičari slažu da je Julije Cezar zarobljen, ne slažu se oko mjesta i vremena. Tri rimska autora, Valerius Maximus, Aurelius Victor i Gaius Suetonius Tranquillus, datiraju susret s gusarima u 75. ili 74. pr. Kr., kada je Cezar bio na putovanju na Rodos. Historičar Plutarh kaže da se to dogodilo ranije, 80. godine prije Krista, nakon što je Cezar posjetio kralja Nikomeda od Bitinije, kraljevstva koje se nalazi u današnjoj Turskoj. Peti izvor, Poliaen iz Grčke, tvrdi da je zarobljen prije posjeta, a ne nakon.
Od svih ovih datuma, onaj koji daje Poliaen je najuvjerljiviji. Kako ističe historičar Allen M. Ward, Cezar je bio na putu za Tursku kako bi nabavio brodove za svog nadređenog Marka Minucija Thermusa. Svrha ovog putovanja vjerojatno nije bila, kao što je Plutarh pretpostavio, bijeg od trenutnog vladara Rima, Lucija Kornelija Sule Feliksa, koji je bio u ratu ni s kim drugim doli s Cezarovim ujakom, Gajem Marijem.
“Nije vjerovatno da bi ga pirati uhvatili dok se vraćao s flotom 80. godine, već prije dok je krenuo na svoju misiju u Bitiniju 81. godine”, piše Ward.
Pojedinosti o Cezarovom zarobljeništvu nešto su manje dvosmislene. Zarobljen na obali Lezbosa, Svetonije kaže da je držan “gotovo četrdeset dana”.
Cezarova osveta
Nažalost za njegove otmičare, Cezar se pokazao kao užasan zarobljenik. Noću je zahtijevao od pirata da stišaju glas kako bi mogao spavati. Tokom dana tjerao ih je da slušaju pjesme i govore koje je skladao kako bi odagnao dosadu. Čak je imao problema s vlastitom otkupninom. Prema Plutarhu, Cezar je smatrao da je 20 talenata srebra koje su pirati željeli u zamjenu za njegovo oslobađanje (oko 620 kilograma ili 600.000 dolara) premalo za nekoga njegova kalibra. Pozvao ih je da traže najmanje 50.
Postoji i rasprava o Cezarovom oslobađanju i odgovoru koji je uslijedio. Najživopisniji izvještaj (od Poliaena) kaže da je Cezar, koji se, uprkos svojim dosadnim zahtjevima i prijetnjama odmazdom, zapravo prilično zbližio s piratima pozvao ih na banket, drogirao njihovo vino i ubio ih u snu.
Ward sugeriše da bi ova neobična verzija događaja mogla potjecati od imena otoka za koji se smatra da je Cezar držan, Pharmacusa, čije je ime povezano s latinskom riječi za “lijek”.
Dok je Plutarh možda bio u krivu kada je Julije Cezar uhvaćen, Ward vjeruje da je bio u pravu kada je u pitanju ono što se dogodilo nakon što je oslobođen. Umjesto da upotrijevi svog unutrašnjeg Odiseja (ili Eneju), Plutarh kaže da je Cezar upotrijebio flotu koju je dobio od kralja Nikomeda kako bi progonio pirate, uzeo natrag svojih 50 talenata i doveo ih pred Marka Junija Junka, guvernera Azije.
Kad je Junk odlučio prodati pirate u ropstvo, Cezar ih je, ispunjavajući svoje prijetnje, razapeo prije nego što je naredba mogla biti ispunjena.
Priča o otmici Julija Cezara donekle je jedinstvena u antičkoj historiji jer su historičari iz tog razdoblja posvetili više vremena i energije bilježenju zrelosti važnih osoba nego njihovoj mladosti. Kao takva, otmica predstavlja rijedak ulazak u Cezarovu ranu biografiju, biografiju koja relativno malo pozornosti posvećuje poslu koji je obavljao kao vojni tribun ili opsegu u kojem je pomogao zaustaviti Spartakov ustanak robova, dva nedvojbeno važnija poglavlja njegova života.
Propaganda ili istina
Ipak, ovu priču, koliko god bila fascinantna, ne treba shvatiti zdravo za gotovo. Na kraju krajeva, kao što Josiah Osgood, profesor klasike na Univerzitetu Georgetown, navodi u jednom članku, “lako bi se moglo uljepšati, čak i izravno prepisati.”
Neki su pisci možda prepisali pripovijest kako bi Cezara prikazali u negativnom ili pozitivnom svjetlu: Valerije Maksim, rani autoritet, naglašavao je Cezarove vrline, žaleći se kako je “sreća htjela da za malu svotu (od 50 talenat) najsjajnija zvijezda u svemiru trebala razmijeniti u piratskoj galiji.”
Neki se prepisi mogu povezati sa samim Cezarom, koji je kao jedan i jedini svjedok epizode lako mogao sebe učiniti hrabrijim ili nemilosrdnijim kako bi unaprijedio vlastitu političku karijeru.
Najranije i do sada davno izgubljene izvore na kojima su se temeljili izvještaji Plutarha i Svetonija napisali su ljudi koji su lično poznavali Cezara, poput njegovog bliskog prijatelja Gaja Opija. Osgood čak ukazuje da je Cezar ispričao priču u Senatu kako bi uvjerio svoje kolege da ovlaste Pompeja Velikog da iskorijeni mediteransko piratstvo, prijedlog koji je on jedini podržao, ali koji je na kraju odobren.
Iako priča o otmici Julija Cezara bez sumnje sadrži naznake propagande i samopromocije, ona također funkcionira, iako retrospektivno, kao trenutak predskazanja. To je rana demonstracija svega za što se pokazalo da je budući diktator sposoban: odvažnost, samopouzdanje i samodostatnost.
Mladi Cezar kojeg su zarobili gusari pokazuje iste kvalitete koje je pokazao stariji Cezar kada je preuzeo Rim. Štoviše, i pirati i Rimska republika podcijenili su Cezara, propuštajući vidjeti, kako je jednom rekao Plutarh, “moćan karakter skriven ispod njegove ljubazne i vesele vanjštine.” Pirati su platili ovu pogrešku svojim životima, republikanci svojom vladom…a onda i svojim životima, piše Bigthink.com.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
