Što se tiče organskog uzgajanja ljekovitog bilja, najprije je potrebno izvršiti izbor vrsta i sorti biljaka na osnovu njihove pogodnosti za gajenje u konkretnim agroekološkim uslovima.
Ljekovito bilje zbog brojnosti svojih vrsta i različitosti u njihovim ekološkim zahtjevima omogućava organizovanje proizvodnje u različitim regionima.
Tako se razlikuju sljedeće vrste:
1) Vrste koje su pogodne za suva staništa: bijeli slez, morač, lavanda, korijander, majoran, timijan, pelin, bijela slačica
2) Vrste koje su pogodne za vlažna staništa: odoljen, selen, uskolisna bokvica, velebilje
3) Vrste koje su pogodne za staništa sa širim ekološkim određenjem: kamilica, kim, crni sljez, mak, lan, hajdučka trava
4) Vrste koje su pogodne za zemljišta bogata krečom: morač, lavanda, korijander, neven, žalfija, timijan
5) Vrste koje su pogodne za zemljišta siromašna krečom: različak, uskolisna bokvica, vrbovica
6) Vrste koje su osjetljive na niske temperature: bosiljak, mirođija, majoran, matičnjak
7) Na zemljištima bogatim humusom gaji se mirođija, bijeli slez, odoljen, lincura, kim, selen, majoran, matičnjak, nana.
Razlike u gajenju ljekovitog bilja u organskoj poljoprivredi i konvencionalnoj poljoprivredi su brojne.
Najprije, razlika se odnosi na oblast ishrane, odnosno nadoknađivanja hranljivih elemenata koje biljke iznesu prinosom iz zemljišta, zatim, nabavke kvalitetnog sjemena i sadnog materijala odgovarajućeg porijekla, kao i na kontrolu štetnih bioagenasa – korova, gljivica, bakterija, virusa i štetočina.
Autor: Kovačević Bratislav, psss.rs
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
