Nigdje u Bosni i Hercegovini kao u Krajini, a posebno u Bihaću, nije izražen trend migracija bilo da govorimo o aktuelnoj migrantskoj krizi, ili o odlasku mladih iz BiH u inostranstvo. Surova historija Bosanske krajine obilježila je ovaj kraj, tako da i sama riječ krajina (crta) govori upravo o tome kako se ovdje razgraničavalo, ratovalo, i što je najbitnije – opstajalo.

Ako se trend iseljavanja mladih Bišćana i Krajišnika općenito nastavi, postavlja se pitanje – ko će na kraju ostati u Krajini u koju je država, s druge strane, smjestila većinsku migrantsku populaciju?

Zanemarenost ovog problema od strane državnih vlasti je vidljiva. Nisu potrebne ni analize niti statističke brojke kako bismo utvrdili da je trend iseljenja stanovništva akutan, dovoljno je da porazgovarate s nekim iz Bihaća. Tek da pitate nekoga koliko je njegovih prijatelja ili rodbine u posljednih nekoliko godina napustilo grad – i sve će vam biti jasno.

Edis Vojić (30), diplomirani produkt dizajer, kaže da je Bosnu i Hercegovinu napustio zbog budućnosti porodice. Trenutno sa suprugom živi u Njemačkoj i nema namjeru vraćati se. I Edisu je ljubav prema Bosni, zemlji bogate historije i kulture, ostala ista, no kada je riječ o vlastima zaključuje kako mu s te strane BiH kao politički nesposobna zemlja neće nedostajati, te da je to „privatna država“ u vlasništvu nekolicine.

Što se tiče stava o migrantima, i on smatra da svi nevini ljudi koji bježe pred užasom rata trebaju biti zaštićeni, ali isto tako da se sankcionišu oni koji ne poštuju zakone zemlje u kojoj borave.
„Za mene je prava migrantska kriza egzil mladih, obrazovanih ljudi. Uništava se intelekt, poništava se svaka vrijednost, a mladi ljudi, koji su baza za širenje porodice, rast nataliteta i opstanak tog društva, nisu više dio njega“, kaže Vojić, čiji smo ilustaciju posudili za naslovnu stranicu naše priče.
Edisovo mišljenje dijeli i Ena Sikirić (23).

Završila je studije na Biotehničkom fakultetu u Bihaću, a sad živi i radi u Njemačkoj. Razočarana sistemom napustila je državu. Ena kaže da je Bosna u njenom srcu i da će to zauvijek ostati, ali da je bilo vrijeme da posluša svoj mozak i na vrijeme misli o budućnosti.

S druge strane, imamo i mlade koji uprkos teškoj situaciji ne razmišljaju o odlasku.
„Definitivno ne razmišljam o odlasku, sve što trebam je ovdje. Imamo savršenu zemlju, prepunu prirodnih ljepota, bogatu historiju i kulturu. Vikendom sam većinom u prirodi, pored Une, a ljeti radim kao skiper, tako da sam previže vezan za našu rijeku i prekrasnu prirodu koja je okružuje. Nadam se da će biti i posla dok završim pripravnički staž. Mladi masovno odlaze, a niko ništa ne poduzima. Što se tiče migranata – mislim da je sve to dobro isplanirana igra. Ništa nije slučajno“, smatra Ismar Hambelić (25), diplomirani inžinjer saobraćaja.

Majda Kudić (23), diplomirala je ekonomiju kao student generacije, a trenutno obavlja pripravnički staž u Gradskoj upravi Bihać. Ona kaže kako vjeruje da će se situacija vremenom promijeniti, ali, ipak, kao i većina njenih prijatelja razmišlja o odlasku.

Majdina prijateljica Ehlimana Osmančević (23) je također pripravnik, ali ona već čeka termin za njemačku vizu.
„Naša zemlja je prelijepa, ali država katastrofalna. Ipak je budućnost bolje potražiti negdje drugo“, kaže Osmančević.

Iako su brojke o odlasku mladih iz BiH zabrinjavajuće, tek nakon razgovora s  njima uviđamo da je situacija još teža nego što se to čini. Obrazovani kadar masovno napušta zemlju jer, kako kažu, negdje u Evropi će neko cijeniti njihovo znanje i zalaganje.
Tužna je i neizvjesna sudbina onih koji žele ostati, ali ne vide još ništa konkretno za rješavanje vlastite egzistencije, jer pogrešno je misliti da odlazak jednih otvara poslovna mjesta drugima.

Poseban populacijski problem je što naši mladi odlaze, a svakodnevno pristižu izbjeglice sa Bliskog istoka iz država zahvaćenih ili razorenih ratom. Neizvjesna je sudbina i jednih i drugih. Da li će neko u državi nešto poduzeti, ili će se sve nastaviti odvijati stihijski i samo od sebe, baš na način na koji smo i dovedeni u ovu situaciju?

(Tekst je proizveden u okviru projekta IMEP-a „Analitičko novinarstvo i javni interes“)