Profesor Džef Konte dokazao je da ljudi koji stalno kasne zaista imaju drugačiju percepciju vremena.
Ljudi koji stalno kasne su često optimisti i nerealni, a ovakav način razmišljanja utiče na njihovu percepciju vremena. Ne rade to namjerno, već iskreno vjeruju da će uspjeti da urade sve što su planirali i da stignu tamo gdje treba na vrijeme. Ali taj plan se uvijek izjalovi i oni uvijek kasne, objašnjava Dajana DeLonzor u knjizi „Nikad više ne kasni“.
Profesor psihologije Džef Konte sa Univerziteta u San Dijegu je uradio istraživanje na tu temu. On je ispitao dva tipa ličnosti – tip A (nestrpljiv i takmičarski) i tip B (kreativan i opušten). On je osobe sklone kašnjenju svrstao u tip B.
Zadatak ispitanika iz obje grupe bio je da pokušaju da pogode koliko je tačno vremena prošlo. Ljudi iz grupe A rekli su 58 sekundi, a ljudi iz grupe B su rekli 77 sekundi. Time je dokazao da ljudi koji stalno kasne zaista imaju drugačiju percepciju vremena, odnosno nemaju pravilan osjećaj za protok vremena.
Takođe, ovi tipovi ljudi se ne ljute kada drugi kasne, jer ih vide kroz širu sliku. Osim toga, spontaniji su, ne zamaraju se stvarima na koje ne mogu da utiču, na primjer, to što autobus kasni. Zato oko sebe šire pozitivnu energiju koja je prijatna drugima, prenosi 24 sata.hr.
Ljudi koji kasne umiju da spakuju stvari u torbu pet minuta prije polaska, u posljednjem trenutku pronađu smještaj ili let… Optimisti su i ne misle da neće uspjeti u onome što su zacrtali, čak i ako uspiju to u posljednjem trenutku.
Zbog toga mogu da budu uspješniji u životu i imaju šansu da žive duže od ljudi koji nikada ne kasne. Ali oni imaju i svoje nedostatke, kažu istraživači.
Pošto ne mogu da kontrolišu vrijeme, često nemaju kontrolu ni nad novcem, nisu uporni da, na primjer, završe dijetu koju su započeli. Više žive za sadašnjost nego za budućnost, pa im štednja za stare dane nije jača strana.