Učesnici koji su krenuli trasom poznatom kao “Put spasa” ističu da je pješačenje fizički naporno, ali da je to najmanje što mogu učiniti za nevine žrtve koje je u potrazi za spasom smrt zadesila prije 21 godinu.

“Kada je riječ o logistici, mi smo uspjeli sve pokriti. Kampovi i trase su spremne, a sumnjiva područja su obilježena. Sada je sve na učesnicima Marša mira koji trebaju da se pridržavaju naših uputa”, kazao je za Klix.ba predsjednik Pododbora Marša mira 2016. Munir Habibović.

Rešid Dervišević prošao je sve golgote “Putem spasa”. Kako nam kaže, 21 godina je prošla, ali on ni danas nema miran san.

“Već od mjeseca aprila emocije počnu navirati. Osam dana je trajao moj prolazak kroz ‘Put spasa’, vjerujte da se riječima ne može opisati. Pod kišom granata i metaka, gladan, žedan i bos prolazio sam ovim putevima. Osam dana sam preživio sa 200 grama šećera, onda samo možete da zamislite kako je nama bilo. Svaki prolazak ovim putem iznova me potrese, probude se emocije i uspomene, ali, jednostavno skupim snage i krenem. Kad krenemo od Snagova, svaka stopa meni miriše na ljudsku krv”, kaže Dervišević i poručuje da tradicija Marša mira ne smije biti prekinuta.

Devleta Muslija iz Tuzle već osam godina prolazi put dug više od 100 kilometara.

“Ovo je za mene od posebnog značaja. Kod kuće sam ostavila bolesnog muža kako bih krenula stazama smrti. Golgote rata sam osjetila u Tuzli, međutim, one nisu ni blizu onih kroz koje su prošli Srebreničani koje smatram svojom braćom, sestrama i djecom. U emotivnom smislu, prolazak kroz Crni vrh i Snagovo najteže mi padaju zbog činjenice da su to predjeli na kojima se nalazi najviše masovnih grobnica”, kaže nam Muslija.

Sedamnaestogodišnja Edina Delić iz Slovenije ove godine prvi put učestvuje u Maršu mira.

“Skupa sa sestrom, daidžom i rođakom odlučila sam doći i krenuti stazama kojima su išli naši preci. Majka mi je pričala da su se ovdje dešavale strašne stvari”, ističe Delić.

S druge strane, njen daidža Sabahudin Salković jedan je od onih koji je na slobodnu teritoriju uspio izaći.

“O svim strahotama kroz koje smo prošli ne mogu pričati, a da li ću psihički uspjeti izdržati cijeli ovaj put za sada ne znam. Sve ovo mi teško pada. Iz tog strašnog perioda u sjećanju će mi ostati urezana jedna kuća u Nezuku u kojoj sam prvi put nakon sedam dana jeo”, prisjeća se Salković.

Učesnici Marša mira 2016. ispred Memorijalnog centra u Potočarima trebali bi stići u nedjelju oko 17 sati, gdje će im se pridružiti, između ostalih, 500 motorista iz Sarajeva, pet ultramaratonaca iz Vukovara, učesnici Marša mira Žepa – Potočari, 250 učesnika biciklističkog maratona Bihać – Potočari 2016. te mnogi drugi.

Svi oni će 11. jula imati priliku u Memorijalnom centru u Potočarima prisustvovati komemoraciji i kolektivnom ukopu identifikovanih žrtava genocida, njih 127, među kojima je 12 maloljetnih osoba.

Najmlađa žrtva je Avdija Memić koji je imao 14 godina, dok je najstariji Mustafa Hadžović kojeg je smrt zadesila u 77. godini.