Sekretar Saveza udruženja gluhih i nagluhih FBiH Sulejman Čaković naglasio je da je najveći problem osoba s oštećenim sluhom i govorom komunikacija i nedostatak tumača.

“Mi još uvijek nemamo tačan podatak o broju, jer nemamo bazu podataka. Međutim, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku na području cijele BiH bilo je oko 40.000 gluhih i nagluhih osoba. Ako gledamo po entitetima, na području Federacije ima oko 28.000”, pojasnio je Čaković.

“Najveći problem je nedostatak tumača znakovnog jezika.”

U sarajevskom naselju Breka smješten je Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Radi se o specijaliziranoj ustanovi za rad s djecom s oštećenjem sluha, koja je organizovana na tri nivoa: predškolski odgoj, osnovna i srednja škola. Također, ovdje postoji i odjel za dijagnostiku i rehabilitaciju, gdje se svakodnevno vrši individualna rehabilitacija slušanja i govora djece sa slušnim oštećenjem.

Direktor centra Naim Salkić kazao je da se Centar bavi odgojem, obrazovanjem, rehabilitacijom, radnim i stručnim osposobljavanjem djece sa slušnim i govorno-jezičkim oštećenjima, smetnjama i poremećajima.

Prema njegovim riječima, u centar dolaze i djeca koja se školuju u redovnim školama i uključena su u proces inkluzivnog obrazovanja, kao i djeca logopati, koja nemaju slušna oštećenja, ali imaju određene govorno-jezične smetnje, poput, recimo, mucanja.

“Rad je timski, multidisciplinaran. Takav treba i mora biti u ovakvim ustanovama. Dnevno oko 100 djece koristi usluge Centra. Imamo djecu koja kod nas idu u školu i njih je trenutno 75. Također, imamo 20-ak djece koja su uključena u redovne škole, ali dolaze kod nas samo na rehabilitaciju slušanja i govora, a svoj odgojno-obrazovni proces realizuju u redovnim školama”, pojasnio je Salkić.

Komunikacija je najveći problem gluhih osoba izvan Centra i kuće.

“Zato što te osobe više koriste znakovni jezik, jer je to njihov prirodni i prvi jezik. Međutim, ukoliko zajednica, u opštini, pošti, ne zna taj jezik, onda je tu već problem sa komunikacijom. Zakon o znakovnom jeziku je usvojen, svaka osoba slušno oštećena bi trebala imati pristup informacijama”, istakao je Salkić.

Međutim, postoji problem, nezapošljavanje tumača, odnosno osoba sa znanjem znakovnog jezika. Korištenje i tumača u medijima uglavnom se intenzivira samo tokom predizbornih kampanja. Dakle, dok osoba bez oštećenja sluha može svakodnevno da prati dešavanja u zemlji kroz različite programe, osobe s oštećenim sluhom i govorom to nisu u mogućnosti.

Također, i kada je obrazovanje u pitanju, osobe s oštećenim sluhom i govorom imaju probleme. Ne postoje visokoškolske ustanove za ove osobe ili barem programi prilagođeni njima.

“Imamo sporadičnih slučajeva gdje se djeca koja završe srednju školu upišu na fakultet. Konkretno u posljednih četiri ili pet godina četvero naše djece je upisalo fakultet. Ako upisuju fakultet, ova djeca upisuju na fakultetima kao i svaka druga djeca. Što se tiče osnovnoškolskog obrazovanja ima Tuzla, Banjaluka i Sarajevo. Srednjoškolsko obrazovanje ima ovdje, u Tuzli su samo na nivou osnovne škole, pa idu u specijalna odjeljenja pri redovnoj školi i Banjaluka”, naglasio je Salkić.

Poručio je da se generalno ne poklanja dovoljno pažnje kako osobama s oštećenim sluhom tako i drugim osobama s nekim poremećajima.

Belmu Hamzić, profesoricu razredne nastave u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju zatekli smo u učionici s njenim učenicima. U ovoj ustanovi radi već 24 godine.

Radi u grupnoj nastavi s djecom oštećenog sluha i govora. Riječ je o trećem razredu, a djeca su uzrasta od osam do deset godina. Lejla, Ela, Elvir, Zenedin, Eton dočekali su nas s osmijehom na licu.

“Svi učenici su teškog obostranog perceptivnog oštećenja sluha i govora. Nose slušne aparatiće. Redovno pohađaju nastavu i rehabilitaciju. Potiču iz različitih socio-ekonomskih porodica. Imamo djecu koja su preko dva i više kilometara udaljena od škole. Redovni su đaci. Imamo troje djece slušno oštećenih roditelja. Znači, njihovi roditelji su bili naši učenici”, pojasnila je Hamzić.

Raditi s ovom djecom je, kako je kazala, pravo zadovoljstvo.

“Ovaj posao zaista mora raditi neko ko istinski voli djecu, ko je spreman svakodnevno i plakati i smijati se. Neko ko nikada ne zna s kakvom emocijom će ući i izaći iz škole”, poručila je Hamzić.