Mnogi su promatrači posljednjih godina, kao i određene hrvatske instance, pogotovo od kada je Hrvatska postala članica Europske unije, isticali kako se upravo od nje očekuje da odigra bitnu ulogu u tranziciji ostalih zemalja regije, odnosno Zapadnog Balkana, prema euroatlanskim integracijama te da bi to trebala biti njezina europska i geopolitička zadaća.
No, sukobljavanja sa susjedima oko raznih pitanja, od Slovenije kao također članice EU-a u vezi granice, do pitanja nedavne ratne prošlosti sa Srbijom, ali i BiH – plus tome pitanje statusa Hrvata u BiH – nastavljali su djelovati na njezin utjecaj, poziciju i ulogu u regiji.
Stvari su dodatno postale složenije nakon francuske blokade početka pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije i Albanije s EU-om, a sve to i u kontekstu pojačanog angažmana SAD-a u regiji te nastojanja Rusije, Turske i Kine da novonastalu situaciju iskoriste za svoje interese.
Nije dovoljna politika
Stoga se postavlja pitanje koliko je ‘jaka’ uloga Hrvatske u regiji, koje su njezine mogućnosti i u kojem smjeru može i treba djelovati na području Zapadnog Balkana, uz činjenicu da će od početka 2020. godine preuzeti predsjedanje Europskom unijom.
Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu navodi da su i neke druge zemlje koje su graničile s Balkanom u trenutku kada su zemlje poput Slovenije i Hrvatske ulazile u EU, također izražavale ambiciozne programe – kao primjer navodi Austriju i Grčku, koje su smatrale da bi trebale biti važan faktor u tom procesu.
“Međutim, i Austrija i Grčka su imale neku vrstu ekonomskog plana također, kojim su stvarno i ušle u zemlje Zapadnog Balkana – na primjer, kad pogledamo malo, Austrija kroz telekomunikacijski sistem i banke, Grčka također, ako pogledamo njihove investicije, barem prije ekonomske krize, u Makedoniji, gdje su zapravo bili snažno prisutni”, kaže Jović.
Nije, navodi, dovoljno samo politički željeti imati neki utjecaj bez konkretnih koraka koji bi ga stvarno povećavali, da bi se to ostvarilo.
Nema plana stvarnog prisustva
A on, navodi, ne vidi s hrvatske strane dovoljno konkretnog utjecaja ili plan i pokušaj da se bude prisutan stvarno, odnosno u ekononomskom ili društvenom životu u tim zemljama. Štoviše, čini mu se da su danas odnosi Hrvatske sa Srbijom i s BiH lošiji nego su bili.
“Sa Srbijom gotovo da nema odnosa, što je bolje nego da ima svakodnevnih međusobnih verbalnih napada – bolje je da toga nema, nego da imamo negativne odnose. A sa BiH izgleda mi sada da Hrvatska na neki način ima problem skoro sa sva tri člana Predsjedništva BiH – sa [Miloradom] Dodikom oko nekih pitanja, sa [Željkom] Komšićem oko drugih i sa [Šefikom] Džaferovićem oko trećih. Tako da ne vidim, nažalost, da se hrvatski utjecaj povećava u Zapadnom Balkanu”.
Jedini element gdje Hrvatska ima neku mogućnost utjecaja, kaže, jest u tome što je članica EU-a.
“Proces proširenja EU-a na Zapadni Balkan je zasad glavna poluga potencijalnog utjecaja Hrvatske na te zemlje. Naravno, s obzirom da vidimo da je taj proces zastao i da nema velikog entuzijazma da ga se ubrza, posebno ne na način koji ja već godinama predlažem, a to je brzo i zajednički, ja mislim da je time onda i ta poluga hrvatskog utjecaja u jednoj priličnoj mjeri zapravo oslabljena”.
Pritisak i ucjenjivanje
Posljedice tog ‘zastoja’ su, navodi, da će se Hrvatska vjerojatno htjeti i dijelom morati okrenuti na druge važne teme.
“Pa se, recimo, Vlada okreće prema pitanjima integracije u europskim institucijama, Schengenu, euru, pozicioniranju na važna mjesta na europskim političkim mjestima, a predsjednica Republike s Inicijativom Triju mora, koja zapravo stavlja Zapadni Balkan ‘pod šator’, s jedne i druge strane ga ograđuje na neki način, isto izbjegava okrenuti Hrvatsku prema Zapadnom Balkanu. To nije sasvim nerazumno, ali s druge strane onda treba graditi jedan drugi identitet, a ne govoriti o pokušaju utjecaja na Zapadni Balkan kad je evidentno da to baš nije realna politika”.
No, i u tom kontekstu problemi Hrvatske sa zemljama poput BiH i Srbije ostaju aktualni, a Hrvatska je, kaže, do sada smatrala da ih može riješiti uvjetovanjem ulaska tih dviju zemalja u EU pristajanjem na specifične zahtjeve službenog Zagreba.
“Meni se ta politika pritiska i ucjenjivanja nikad nije činila razumnom niti dobrodošlom za bilateralne odnose, pa naravno ni onda, recimo, kada je Slovenija to isto pokušala u odnosu na Hrvatsku ili Grčka u odnosu na Sjevernu Makedoniju, odnosno tada Makedoniju. Dakle, ta politika ne stvara prijateljstva i dobrosusjedske odnose, nego stvara nove probleme. Ako postane potpuno jasno da je nerealno očekivati bilo kakvo daljnje proširenje EU-a na Zapadni Balkan, Hrvatska neće nikako razriješiti svoje probleme koje ima sa Srbijom i BiH i zapravo ti će problemi ostati trajno prisutni u bilateralnim odnosima, s tim što ja mislim da će i značaj tih zemalja za Hrvatsku kao i Hrvatsku za njih također oslabiti”.
Raspoređivanje igrača i pitanje Hrvatske
Senada Šelo Šabić s Instituta za međunarodne odnose i razvoj u Zagrebu, pak, kaže kako su pristup, način razmišljanja i očekivanja da bi Hrvatska trebala predvoditi u tranziciji zemalja regije nepravedni i nerealni.
“Velike zemlje, EU, sa svom svojom mašinerijom, ogromnim prisustvom u svakoj od ovih zemalja, pa onda SAD i tako dalje, ne mogu ove zemlje korjenito promijeniti, pa kako se to onda može očekivati od Hrvatske? Tako da je potpuna iluzija da se tako nešto moglo dogoditi ili da Hrvatska za tako nešto ima kapaciteta. Ili da, u krajnjem slučaju, ima afiniteta da bi je se pustilo da ona reformira ove zemlje, s obzirom na prošlost. Mislim da se treba osloboditi tog osjećaja”, kaže Šelo Šabić.
Dobrosusjedske odnose, navodi, treba gajiti, puno se može učiniti u regionalnoj suradnji, jačanju ekonomskih odnosa, pomirenju i rješavanja otvorenih bilateralnih pitanja.
“Kako možemo raspoređivati igrače na terenu nije hrvatski posao, niti bi trebao biti, niti bi Hrvatska to mogla raditi. Prema tome, mislim da je sve to jedna vrlo površna priča da je netko predvodnik ili da bi trebao biti most itd. Naravno da Hrvatska može puno učiniti, ali ona suštinski ne može osigurati ulazak bilo koje zemlje Balkana u EU jer ne ovisi o njoj”.
No, kao predsjedateljica EU-om, kaže, može učiniti nešto po pitanju tih integracija integracija.
‘Popunjavanje trbuha’ kao nacionalni interes
“Mislim da je [hrvatski premijer, Andrej] Plenković vrlo jasno rekao da nije bila dobra odluka Europskog vijeća da ne otvori pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i mislim da je potpuno u redu i u pravu je da je tako nešto potpuno jasno rekao i da će Hrvatska za vrijeme svoga predsjedanja, a to jeste jedna od tema hrvatskog predsjedanja, zagovarati daljnje proširenje EU-a jer je to i nacionalni interes Hrvatske. Dakle, to je potpuno jasno – Hrvatska želi proširenje EU-a, ili popunjavanje – to čak nije širenje EU-a, nego je popunjavanje ovog nekog ‘trbuha’ ili te ‘crne rupe’ jer su sve ove zemlje okružene članicama EU-a – i u redu je da se to stavi na dnevni red”, zaključuje Šelo Šabić.
Bivši hrvatski diplomat i vanjskopolitički stručnjak Ivica Maštruko kaže kako u aktualnim okolnostima uloga Hrvatske nije posebno izmijenjena u odnosu na prijašnju situaciju jer ona, kaže, nikad nije bila posebno jaki igrač za Balkan.
“Hrvatska je sebi, poput ostalih država u regiji, a to se prvenstveno odnosi, recimo, na Rumunjsku i Srbiju, sebi pripisivala ulogu značajnog i odlučujućeg igrača u regiji, odnosno jedna od kao vodećih što se tiče ekonomije i političkog utjecaja na stanje. Taj su sebi status pripisivali u različlitim razdobljima i na različite načine i Rumunjska posebno i Srbija. Ponekad se javila s tim idejama u vodećoj ulozi, s obzirom na povijesne okolnosti i sve ono što je iza sebe imala i Grčka, a Turska je uznastojala i nastoji to još uvijek održavati zbog povijesno-religijskih razloga”, kaže Maštruko.
Jedan od pretendenata
Hrvatska je, stoga, samo jedna u nizu zemalja koja pretendira na ulogu jedne od odlučujućih i značajnih sila te se situacija na Balkanu, kaže, nije bitno izmijenila.
“Neće ni Hrvatska svojim utjecajem niti svojim značajem utjecati na promjenu politike velikih sila prema Balkanu. Premda, treba imati na umu još jednu stvar, a to je da Hrvatska može imati samo određenu ulogu kad je u pitanju lobiranje, dakle u postupku lobiranja za pojedine države, odnosno dati svoj glas, ali bitnije na promjenu politike neće utjecati”, zaključuje Maštruko.
Izvor: Al Jazeera
ZADNJE VIJESTI IZ Izdvojeno Region
