Biser stvara školjka bisernica izlučivanjem sedefa na mjestu ozljede ako u ljušturu dospije zrno pijeska ili kakav parazit
Biser stvara školjka bisernica izlučivanjem sedefa na mjestu ozljede ako u ljušturu dospije zrno pijeska ili kakav parazit. Paraziti najčešće potječu od nekih vrsta riba kojima se hrane raže. Kad raža proguta takvu ribu, paraziti dospiju u njeno tijelo gdje snesu jaja. Čim se izlegu iz jaja, mladi pobjegnu iz ražina tijela i odmah traže školjkaše, osobito bisernice, koje najradije napadaju. Školjkaš tada izlučuje tekućinu nazvanu sedef, da bi okružio parazita ili drugo strano tijelo.
Koncentrični slojevi sedefa s vremenom se oblikuju u kuglicu, većinom srebrnasto-bijelu, ali i drugih boja, i tako nastaje biser.
Školjke bisernice žive u dubinama tropskih mora. One se razlikuju po veličini od divovskih školjaka s Tahitija, koje narastu i do 20 centimetara, do posve malih meleagrina (oko 7 centimetara) a mogu se naći u Japanskom moru. I muškarci i žene love školjke bisernice i to uvijek uz veliku opasnost od napada morskog psa.
Sezona lova na bisere traje od srpnja do rujna. Svakog dana čamci plove do lovišta. Od zore do sumraka tradicionalni lovci-ronioci uskaču u more i do 40 puta. Pritom nos zatvaraju koštanom štipaljkom i nose debele kožnate rukavice kojima štite ruke. Oveći kamen privezan za uže spušta se zajedno s roniocem i on mu služi kao opterećenje. Spuštanje u sve veće dubine stvara golem pritisak na ušne bubnjiće pa katkad dolazi i do ozljeda. I pluća su izvrgnuta pritisku. Školjke se otvaraju već u čamcu, a pronađeni biseri stavljaju se u posebne male vrećice.
Oblik, veličina, prozračnost (svojstvo da svjetlost može svjetliti kroz biser a da on ne postane proziran) osnove su po kojima se računa vrijednost bisera. Dragocjeni kamen ili dragulj izvađen iz školjke putuje od torbe lovca na bisere do draguljarnice. Tamo se biser čisti, katkad i brusi, tako da može sačinjavati sastavni dio ogrlice, narukvice ili nekog drugog nakita. Boja bisera (od bijelih preko žutih do roza i sivih ) ovisi o vrsti biserne školjke, životnom prostoru i temperaturi vode. Biseri se mogu izvan školjke bojati svim bojama, ali oni ne podnose vrućinu kao ni dodir s lužinama ili kiselinama.
Usporedo s vađenjem prirodnih bisera, razvila se još jedna vrsta bisera – takozvani kultivirani biser. To je proizvod uglavnom japanske privrede od početka 20. stoljeća i tada se školjke bisernice, koje su u posebnim kutijama položene prije pet godina na kamenje u more, vade i odnose u posebne radionice. Tako se u svaku školjku ubacuje komadić sedefa, a nakon toga ostatak posla obavlja sama školjka, sve dok se u njoj ne oblikuje zrno bisera.
Određeni dio tih kultiviranih bisera stavlja se u sanduke koji se onda spuštaju u more i to tako da vise sa splavi. Poslije tri do četiri godine sanduk se ponovo izvlači a biseri se – ukoliko su još tamo – vade iz utrobe školjke. Koliko li samo napora i truda treba u sve to uložiti. Paraziti i ribe se hrane mesom školjke pa znaju katkad uništiti i dvanaestogodišnji trud.
Postoje i takozvani umjetni biseri koji se proizvode stoljećima. Već su Rimljani oponašali pravi biser tako da su sićušnu kuglicu alabastera premazivali nekom srebrnastom tvari dobivenom od neke vrste ribe. Međutim, najfinija vrsta umjetnih bisera dobiva se postupkom koji je godine 1680. usvojen u Parizu: šuplje staklene kuglice premažu se želatinom i srebrnastom tvari od ribljih ljusaka, a onda se jednostavno ispune voskom.
Posve je lako shvatiti kako su biseri postali vrijedni kao oblik novca u trgovini. Sve tamo od drevnih vremena orijentalni biseri su bili poznati u Europi. Njima su ukrašavali kraljevske krune, ogrlice, naušnice i prstenje. Egipatska kraljica Kleopatra više je voljela bisere nego ikoji drugi nakit jer se u ono vrijeme praznovjerno vjerovalo da biseri mogu stišati bijes i usrećiti svog vlasnika.
ZADNJE VIJESTI IZ Zanimljivosti
