Nova godina stići će, tačno u ponoć, na prostore Bosne i Hercegovine. Iz godine u godinu sve je manje onih koji od onoga što ih čeka u “idućoj” očekuju bilo šta dobro. Navikli smo da jedino nova godina stigne na vrijeme. Za sve ostalo što nam treba,  načekamo se.

Ova godina nije donijela ništa dobrog. Donijela je demonstracije gladnih u februaru i obećanja vlastodržaca da će “sada biti sve prema zakonu”. Čim se situacija primirila, nastavljeno je sve po starom. Samo je narod bio u još gorim mukama, pa nije primjetio da je izigran. Pao je na nadanje da će izbori, koji će stići tek u oktobru donijeti dobre ljude i dobre programe za sve u BiH.

A onda u maju je sve poplavilo. Tragedija ljudi postala je još veća, a u poplavljenim područjima neimaština je zamijenjena potpunim siromaštvom. Ponovo su ljudi ostajali bez igdje ičega, u nevjerici su gledali kako vodena stihija odnosi ono što su od rata sticali.

Poplave su donijele i neke dobre priče. Priče o solidarnosti, bez obzira na vjeru i nacionalnu poripadnost onoga kome je trebalo pomoći i onoga koji je bio u stanju pružiti pomoć. Izgledalo je na momente da je pređen rubikon, nakon čega više ništa neće biti kao što je prije poplava bilo i da ćemo zajedno izgraditi porušeno, napokon operisani od bauka nacioinalizma i svakojakog nepovjerenja.

Nažalost, političari su nas vratili na stare kolosjeke. Voda se povukla i ponovo otkrila stare rovove međunacionalnog trvenja, granica između ljudi, naroda, entiteta, kantona.

Vrhunac ove godine bili su izbori. Logično je bilo očekivati da će glasači koji su, kako to voli reći visoki predstavnik, tog 12. oktobra imali ovlaštenja da smijene vlast, to i učiniti. Tresla se gora, rodio se miš. Sve izabrani isti oni na koje su ljudi bili najviše “kivni”. Šta se dogodilo? Pola biračkog tijela nije niti izašlo na izbore. Ono drugo pola, mnogi od njih su vjerno glasačko tijelo vladajućih stranaka, zaokružili su baš tako da se može reći kako se nije dogodilo gotovo ništa.

A u decembru ponovo radnički nemiri. I ponovo sve počinje u Tuzli, kao upozorenje šta bi se to moglo dogoditi ako vlast, koja bi tek trebalo da stupi na dužnost, nastavi isti posao kao dosadašnja. Radnici traže pravo na rad, pravo da sami zarađuju na svoje porodice. Vlast im ne nudi ništa. U očaju, radnici kreću na granicu EU, žele azil negdje gdje će moći da rade i zarađuju. Naša vlast im opet nudi 220 KM i paket pomoći, nakon čega bi trebalo da budu mirni. Na kraju na tome i završava.

Sami kraj godine dokazao je da smo svi jednaki pred zakonom, samo što su neki jednakiji od ostalih. Ima jedan snimak u kome premijerka RS, bivša i sadašnja, dogovara kupovinu opozicionih poslanika, kako bi njena stranka ponovo zasjela u vlast. Sve se čuje kristalno jasno u snimku koji je objavio portal Klix. Ali šta se dešava? Umjesto da nadležni organi ispitaju Željku Cvijanović šta je to govorila, s kim se dogovarala i da li je rekla to što je rekla, istragu vlasti okreću na novinare ne bi li oni otkrili ko im je snimak “doturio”. I sad neka neko kaže nešto o jednakim pravima pred zakonom.

Poslije hajke na Klix i onome kome ništa nije bilo jasno, sada je sve jasno. Vlast je u RS-u formirana nečasnim radnjama. Neka poštena istraga dokaže da to nije tako!

I kako biti zadovoljan godinom čiji se vijek trajanja već mjeri satima?

Međutim,  vrijeme smjene godina uvijek je nekako i vrijeme nade. A nada je, valjda, ono što nisu ubili u narodu. Još smo tu, još nas ima, još nas nisu otjerali preko granice. Još ima snage da mijenjamo situaciju. Pamet u glavu ljudi.

Natjerajmo ih da nam bude bolje!

Neka nam je sretno u 2015. godini!