Možda bi se tekst koji slijedi mogao sažeti u vicu koji se priča na prostoru država regije, a koji glasi: „Pitaju Muju šta bi on uradio kada bi bio smak svijeta. A ovaj odgovara da bi spakovao kofere i uputio se ka Njemačkoj“. U našem rječniku će se često naći izreka „trbuhom za kruhom“, a ona se odnosi na ljude koji traže sreću u drugim zemljama, gdje imaju veće šanse da zarade za život ili da brže napreduju na ljestvama uspjeha. Činjenica je da se na prostoru država regije sve više ljudi odlučuje da napusti zemlju u potrazi za boljim životom i drugačijim životnim prilikama, a Njemačka je jedno od najpoželjnijih mjesta.
U izvještaju njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, navedeno je da je u toj zemlji 2008. godine živjelo 815.037 osoba porijeklom iz Srbije.
Po statistikama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Njemačka je, sa više od 220.000 osoba bh. porijekla, evropska država sa najvećim brojem iseljenika iz Bosne i Hercegovine.
Procjene Statističkog zavoda njemačkog grada Wiesbadena pokazuju da se u Njemačkoj u 2009. godini nalazilo 370.000 osoba porijeklom iz Hrvatske.
Njemačka je, u okviru „Plave karte EU“, koja je uvedena 2012. godine, olakšala useljavanje i zapošljavanje visokokvalificiranih doseljenika poput inženjera, informatičara, matematičara, naučnika i doktora medicinskih nauka.
Po navodima Instituta za njemačku privredu, samo u ovim strukama ima otprilike 100.000 otvorenih radnih mjesta.
Pored toga je u 2013. godini između BiH i Njemačke sklopljen Ugovor o zapošljavanju svih medicinskih kadrova u Njemačkoj, što omogućava iseljavanje iz BiH u ovu zemlju.
Teška odluka o odlasku
Iako je izvjesno da je Njemačka poželjna destinacija za ljude iz regiona, ne postoje zvanične statistike koje ukazuju na godišnji odliv radne snage iz Bosne i Hercegovine i zemalja regiona.
Po navodima Isme Stanić, šefice Odsjeka za privrednu, obrazovnu, naučnu i kulturnu saradnju u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, iz ove države godišnje emigrira četiri do pet hiljada ljudi, ali ta cifra nije zvanična.
„Godišnja statistika ne postoji, jer se izlazak iz države ne mora prijaviti. Drugim riječima, to bi bilo na neki način i ulazak u privatnu sferu građana koji su se odlučili da emigriraju“, kazala je Stanić.
„Ipak, može se konstatirati da većina ljudi teško donosi odluku o napuštanju zemlje. Presudni faktor odluke o napuštanju zemlje je materijalno stanje, odnosno činjenica da li neko ima posao ili nema. Prilikom odlučivanja bitne su i kvalifikacije koje se traže za određeno mjesto“, mišljenja je Stanić.
Osobe sa visokom stručnom spremom se odluče za napuštanje zemlje u prvom redu zbog usavršavanja, a nakon toga slijede razlozi materijalne prirode, dok je kod ljudi sa srednjom stručnom spremom materijalni momenat u prvom planu, jer imaju jako nizak lični dohodak ili ne mogu naći bilo kakav posao.
Tržište rada u Njemačkoj sve konkurentnije
Prvoj navedenoj grupi pripada i dr.ing. Halid Hrasnica. On je, prije nego što je odlučio da napusti Bosnu i Hercegovinu i prihvati ponudu za stipendiju za usavršavanje u Njemačkoj, radio u Energoinvestu-Komunikacije u Sarajevu. Hrasnica sada radi kao program menadžer u Euroscom GmbH- Evropskom institutu za strateške studije i telekomunikacije u Heidelbergu. „Naravno da mi se nije bilo lako odlučiti na ovaj korak. Obitelj, prijatelji, sve je ostalo u BiH. Nisam bio spreman da pristanem raditi ispod mojih kvalifikacija i to nije bilo ni potrebno. Smatram da se ovdje u Njemačkoj rad više cijeni i ako si stvarno dobar u poslu koji obavljaš, onda nema ni potrebe da radiš ispod svojih kvalifikacija“, rekao je on.
Hrasnica tvrdi da Nijemci cijene poslovne kvalifikacije, a da to i mladi moraju da shvate.
On je mišljenja da se bez usavršavanja nigdje ne može naći željeni posao, pa ni u Njemačkoj, jer tržište rada postaje sve konkurentnije.
Također je naveo da se u Njemačkoj više cijeni praktična strana rada, što znači da su za uspjeh odlučujuće konkretne ideje koje zaposlenik prezentira poslodavcu.
„Ovdje je život na neki način bolji, to jeste uređeniji, ali ja mislim da se nikome nije lako odlučiti na ovaj korak, posebno za one koji već imaju određeni renome i solidna primanja u državi“, zaključio je Hrasnica.
Mnogo posla, ali i veća nagrada
Ivana, medicinska sestra iz Osijeka, zaposlena u jednoj minhenskoj bolnici, kaže da je odlučila napustiti Hrvatsku jer nije mogla dobiti posao, iako je imala visoku stručnu spremnu.
„Na pozicijama za koje sam aplicirala radile su kolegice sa srednjom stručnom spremom ili kolegice koje se još uvijek školuju“, priča Ivana.
Ona je radila na istoku Hrvatske kao medicinska sestra u kućnoj njezi, a ukupno je na tom poslu provela 11,5 godina.
„Posao je bio minimalno plaćen i nedovoljno poštovan kako od strane pacijenata, njihovih porodica, tako i od kolega koje su radili po ambulantama i odjelima bolnica“, dodaje ona.
S obzirom da je završila studij sestrinstva u Zagrebu, Ivana se nadala da će dobiti odgovarajuće radno mjesto i ipak ostati u gradu u kojem se rodila i odrasla.
Ova želja joj se nije ispunila, ali je ona ipak zadovoljna.
„Radnici iz bivše Jugoslavije su jako cijenjeni i poštovani u svim branšama, a naročito u medicini. Bolnica potiče usavršavanja, osposobljavanja, financira sve to i sati provedeni na usavršavanju se računaju u radne sate, bez ikakvih uvjetovanja. U mojoj bolnici skoro na svim rukovodećim mjestima su kolege iz bivše Jugoslavije. Meni je početak bio težak, iz razloga sto sam došla sa nekoliko rečenica njemačkog naučenih napamet, ali kad čovjek vidi da od početničke plaće može da plati stan, sve režije, normalno se hrani i još da ‘ostane sa strane’, sve se brzo zaboravi,” zaključuje Ivana.
U Hrvatsku će se, kaže, vratiti možda kada ode u penziju.
Ivaninim putem je krenuo i 26-godišnji Sanjin iz Doboja, koji također radi u jednoj frankfurtskoj bolnici i nije bio u mogućnosti da u BiH nađe mjesto za stažiranje, a kamoli posao.
„Da bi dole dobio posao moraš imati radnog iskustva, a kako da ga imam kada ne možeš dobiti ni šansu. Meni se iskreno nije bilo teško navići jer sam kao mali živio u Njemačkoj, tako da sam bio upoznat sa svim što me čeka, a s obzirom da sam završio Srednju medicinsku školu, pružila mi se prilika da radim kao medicinski brat“, navodi Sanjin.
„Ne, nisam prihvatio da radim ispod svojih kvalifikacija, niti bih prihvatio, jer znam šta znam i zašto sam obučen“, odlučan je on.
Sanjin je mišljenja da perspektive u Njemačkoj ima za one koji su spremni da se bore i koji neće odustati od cilja. „Ne znam da li se može reći da je život ovdje bolji, ali je sigurno kvalitetniji. Što se tiče privatnog života, slabo da ga imam jer je ovde nažalost sve ubrzano i sve se svodi na posao“, kaže on. Njegovog je mišljenja i Dragan, radnik iz Srbije, koji smatra da u Njemačkoj, u odnosu na Srbiju, ima premalo vremena za sebe i puno veći pritisak od strane poslodavca, ali je također puno zadovoljniji zaradom.
Kako spriječiti odlazak radne snage
„Po meni je pitanje za milion dolara, šta je glavna stvar koju bi političari u Bosni i Hercegovini morali uraditi da bi se odliv radne snage ili bolje rečeno migracija osoba iz ove države zaustavila. Brojka od 59, 1 odsto nezaposlenosti sve govori i ne bi me čudilo da se u narednim godinama još više ljudi odluči da potraži sreću u nekoj drugoj zemlji Evrope ili svijeta, a posebno mladi ljudi“, mišljenja je Jan Zlatan Kulenović, izvršni direktor Omladinske informativne agencije Bosne i Hercegovine. On je također naveo podatak da se u Tuzli otvaraju dodatni odsjeci u Medicinskoj školi da bi se polaznici te škole bolje pripremili za odlazak u Njemačku i da bi im se olakšao boravak i rad u toj zemlji.
ZADNJE VIJESTI IZ Bosna i Hercegovina Izdvojeno Vijesti
