Visibaba je višegodišnja proljetna biljka velike rasprostranjenosti, od parkova, šuma, livada, te okućnica. Raste obično samoniklo u prirodi.
Kako je veoma omiljena biljka, jedan od ranih vjesnika proljeća, koju nerijetko nalazimo kako se probija ispod zaostalog snijega u dvorištima okućnica gdje se često sadi i kao kultivirana biljka. Cvijet biljke je bijele boje prepoznatljivoga zvonastog oblika koji čine šest latica raspoređenih u dva kruga. Razmnožava se sjemenom ili lukovicom.
Visibaba cvate od januara do aprila. Visibaba je prepoznatljiva po svojim delikatnim, visećim bijelim cvjetovima koji se pojavljuju već u februaru prije nego snijeg okopni. Iako je oprašuju pčele, proizvodnja sjemena je slaba te se visibabe većinom razmnožavaju dijeljenjem lukovica. Sjemenke visibaba sadrže i posebne masne tvorevine, tzv. elaiosome, kojima se hrane mravi.
Mravi sjemenke s elaiosomima odvlače u mravinjake, te na taj način omogućuju njihovo rasprostranjivanje Iz lukovice se u rano proljeće razvija okrugla zeljasta biljka s duguljastim kopljastim listovima i jednim cvijetom.
Zvonast vjenčić tvori 6 latica raspoređenih u dva kruga. Izvanjske su latice bijele, duguljaste, a unutrašnje su kraće, sa zelenom pjegom na vrhu. Mliječnobijeli cvjetovi pognuti su na stabljici. Miris joj je slab, a u mnogim državama je to zaštićena cvjetna vrsta.
Visibaba je jedna od najranijih proljetnica, te često cvjeta dok snijeg još nije okopnio. Narodni naziv je vjerojatno dobila zbog cvijeta pognuta poput stare bake (babe), a stručni naziv potječe od grčkih riječi gala i anthos – mlijeko i cvijet (mliječno cvijeće) i pridjeva nivalis – snježni.
Visibaba je i važna medonosna biljka jer je važan izvor nektara u najranije proljeće, te su njezini cvjetovi prilagođeni oprašivanju pčelama. Pčele privučene nektarom, prvo dotaknu njušku tučka i oplode je s pomoću peluda koji su donijele s druge biljke, a zatim u potrazi za nektarom unutar tog cvijeta pokupe pelud koji onda prenose dalje