U trenutnoj politički podijeljenoj situaciji u Evropi, ne razmišlja se o proširenju EU na zapadni Balkan. To je jednostavna i jasna istina: Evropska unija se suočava sa izazovom preispitivanja svog unutrašnjeg zajedništva i svog odnosa prema zemljama zapadnog Balkana. Signali koji iz evropskih prijestonica stižu u pravcu od Sarajeva do Tirane, kontradiktorni su i pokazuju tu dilemu: Sve više i više se zemlje odlažu, jednom data obećanja se odlažu, novi politički igrači smatraju da stara obećanja nisu obavezujuća. Vrijeme je za novu strategiju EU za zapadni Balkan, strategiju koja je provediva u EU i koja ljudima u zemljama na zapadnom Balkanu daje konkretne i provodive perspektive. Takozvani berlinski proces (u čijem okviru je održan Samit za zapadni Balkan u Poznańu) je ključ za ovaj put.
Nenagrađeni napori
Dramaturgija posljednjih godina i mjeseci: EU obećava Sjevernoj Makedoniji i Albaniji otvaranje pregovora o pristupanju EU. Zemlje ulažu mnogo napora kako bi ispunile uslove. Sjeverna Makedonija, odbacujući svoje ime, uspijeva postići istorijsko pomirenje s Grčkom, a Albanija je također pokrenula bolan Vetting-proces koji je zahtijevala EU, a riječ je o provjeri svih sudija i tužilaca. Ima puno pohvala sa svih strana. Međutim, članice EU-a ne poštuju svoja obećanja iz 2018. godine i ponovo odgađaju početak pregovora o pristupanju.
Naravno, za to postoji mnogo dobrih razloga, pogotovo sadašnja državna i ustavna kriza u Albaniji ponovo dovodi u pitanje do sada postignute napretke. Međutim, i pored toga, EU je mogla stati iza svog obećanja i početi s pregovorima. To bi bio samo početni signal u jednom dugotrajnom procesu, koji će se sigurno razvući na više godina! Ali obećanje iz Soluna (2003) o uvođenju šest država zapadnog Balkana u EU odavno ne predstavlja mišljenje većine u EU. Ko zaista želi proširenje u EU? Francuski predsjednik Emmanuel Macron je jasno rekao: prvo produbljivanje, a potom novi prijemi.
Niko ne razmišlja o proširenju
Ipak, Crna Gora i Srbija pregovaraju već nekoliko godina, čak i ako se proces usporava. Za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo još se ne može ni razmišljati o početku pregovora. Kosovo je jedina zemlja u Evropi bez prava na putovanje, a obećana liberalizacija viznog režima se uvijek iznova odlaže. Više je nego upitno da će novi šef diplomacije EU-a Borrell, čija zemlja Španija nije priznala nezavisnost Kosova, ići u pravcu olakšavanja za Kosovo. Da su ta dva EU-protektorata najmanje zrela za EU možda najjasnije pokazuje nedostatak koherentnosti evropske politike prema zapadnom Balkanu.
Sada je ta dilema na samitu Zapadnog Balkana u Poznanu ponovo došla na vidjelo. Poljski predsjednik Duda bio je otvoreno razočaran neodlučnošću njegovih evropskih partnera da zemljama na zapadnom Balkanu ponude više približavanja, Merkel je smirivala strasti – a Macron se čak nije ni pojavio.
Mali koraci umjesto velikog skoka
Postoje brojni konkretni pomaci u regionalnoj saradnji, od infrastrukturnih projekata do regionalne saradnje mladih RYCO, projekata i mjera, na koje učesnici u takozvanom berlinskom procesu s pravom mogu biti ponosni i koji ljudima u regionu donose stvarna poboljšanja.
To bi trebalo jače pogurati naprijed. Ekonomske olakšice i podršku saradnje treba još više ojačati. Ako na više nivoa postoji propusnost i razmjena između zemalja zapadnog Balkana i EU, onda predznak nastupajuće nevolje vezane za pristupanje EU-u više nije najvažniji. Uzajamno priznavanje diploma, koje je sada dogovoreno u Poznanu, pravi je i konkretan napredak za hiljade mladih akademski obrazovanih osoba! Budimo iskeni: ako veliki skok ka članstvu u EU u skorijem periodu nije provodiv, tu su brojni mali koraci usmjereni normalizaciji međususjedskih odnosa, a koji su svakako povezani sa jasnim zahtjevima za norme i reforme vladavine prava. To je ono što ljudi istinski trebaju i što cijene. Berlinski proces pokrenut od strane kancelarke Merkel 2014. godine je vjerovatno najrealniji instrument politike konkretnog približavanja u trenutnoj krizi EU.
