Adnan Kovačević je nakon prve gostujuće utakmice u dresu reprezentacije hrabro i bez imalo okolišanja izašao pred nekolicinu bh. novinara i onako tužno, ali surovo realno, zatražio izvinjenje bh. javnosti zbog autogola kojim je donio pobjedu Grčkoj u utakmici 8. kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Priznao je svoju grešku, onu koja je presudila pobjednika meča u Atini, a dodao je da ne može naći prave riječi kojima bi objasnio kako su to Zmajevi u ključnom meču, za razliku od potpuno rasterećenih Grka, s manje želje, motiva i morala ušli u ovaj susret. Odgovor nismo dobili.

Mato Jajalo, povratnik u tim i igrač italijanskog Udinesea, također je teško birao riječi kojima je pokušao objasniti razloge poraza i potpunog podbacivanja u ključnom meču. Istakao je da su Grci odigrali odličan meč, da su taktički, tehnički i fizički bili bolji tim, što je na kraju i presudilo, ali je više puta napomenuo da nema prave riječi kojima bi objasnio uzrok toga i da su Grci, isključivo sa sportskog aspekta, bili bolji tim i više zaslužili pobjedu. Apsurdno, jer u ovom meču mi smo bili tim s imperativom, a Grci bez ikakvog opterećenja.

Izet Hajrović, također povratnik u tim, na ključno pitanje da li je selektor Robert Prosinečki krivac za poraz od Grčke, rekao je da to nema veze s njim i da apsolutna krivica ide na leđa igračima koji nisu do kraja ispoštovali taktičke zamisli, krivca je pronašao u sebi i svojim saigračima, a razlog zbog kojeg je na gostujućem terenu opet i opet izostala želja i srčanost nije mogao objasniti.

I onda, na kraju, kao glas razuma i surovo realan, pred bh. novinare stao je kapiten u ovom meču i jedan od najboljih veznih igrača svijeta – Miralem Pjanić. “Htjeli mi to priznati ili ne, to će reći svako onaj ko je realan i ko zna nogomet, mi smo reprezentacija osrednjeg kvaliteta, bez iskustva i zrelosti da u ključnim momentima napravimo ono što se od nas očekuje”, rekao je Pjanić. Na kraju, to jeste i jedino realno i legitimno objašnjenje u kojem možemo naći uzork poraza od Grčke, što s druge strane selektor Robert Prosinečki nije rekao, ali je vjerovatno mislio.

Nakon pobjede protiv Finske, što su riječi kojima smo počeli ovaj tekst, milioni problema koje bh. nogomet ima i s kojima se svakodnevno susreće u tren oka gurnuti su ispod tepiha. Na krilima sada već bezvrijedne, ali vrijedne pomena pobjede protiv odlične, organizovane i konkurentne reprezentacije Finske, Zmajevi su doputovali u Grčku i nakon predstave koju su prikazali protiv Finaca pred 10.000 domaćih navijača, gotovo nezamislivo je izgledalo da će potpuno suprotno izgledati na polupraznom Olimpijskom stadionu “Spyros Louis” u Atini i da će, za samo tri dana, uništiti teškom mukom sagrađenu kulu koja je očigledno dala lažnu sliku onoga koliko mi možemo, jer nakon četiri gostujuća poraza od Finske, Italije, Armenije i Grčke, očigledno je da ne možemo.

Uz dužno poštovanje prema svim igračima, prije svega profesionalcima i momcima koji su, sve do jednog, milione maraka zaradili na konto toga što su bili najbolji u svojim generacijama i koji su žrtvovali svoje djetinjstvo vrijedno trenirajući da bi jednog dana obukli nacionalni dres, ova reprezentacija BiH nema kvalitet koji se od nje očekuje da ima. Imala je, možda, u vrijeme Emira Spahića, Senada Lulića, Vedada Ibiševića, Harisa Medunjanina i drugih koji su nas jedini put predstavili na velikom takmičenju – Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine, ali sve nakon toga jesu samo tužni i neuspješni rezultati i padovi na stepenicama koji nijednog trenutka u BiH ne mogu biti prihvaćeni, ni opravdani.

Nogometna reprezentacija BiH, sada već popularno zvani Zmajevi još jednom su u potpunosti podbacili na jednoj gostujućoj utakmici. Nedorečeni, što je možda i najbolja etiketa za ekipu koja ne napravi nijednu pravu priliku protiv Finske u gostima pa izgubi rezultatom 2:0, nakon čega isti taj tim u potpunosti razbije u Zenici i pobijedi ga rezultatom 4:1, izgubili smo sve šanse da se kroz kvalifikacije plasiramo na jedno veliko takmičenje.

Osrednji, kao što je Pjanić tačno i precizno definisao svoju ekipu, zadržavamo nadu da ćemo u baražu biti bolji, da ćemo identitet ozbiljnog tima iz Zenice prenijeti u eventualnu utakmicu finala baraža, ukoliko ga budemo igrali u gostima, jer nema sumnje da će naš tim u Zenici po ko zna koji put pokazati jedno potpuno drugačije, bolje i pozitivnije lice koje ovaj narod i ovu državu iz domaće utakmice u utakmicu diže u nebesa. Nažalost, u kvalifikacijama to nije dovoljno, jer potrebno je osvojiti barem jedan bod u gostima, što mi nakon četiri utakmice još uvijek nismo uradili.

I za kraj, nogomet nije igra na život ili smrt. Nogomet je proces, nogomet je razvijanje, stvaranje, identificiranje i prihvatanje onoga što jesi i onoga koliko možeš, a naša slabašna krila, bez obzira na to što nekada znamo biti goropadni Zmajevi, nisu dovoljno ni jaka, ni razvijena da nas tako glatko i bez ikakvih problema u trenutku smjene generacije odnesu na veliko takmičenje.