Na današnji dan prije tačno 36 godina počele su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu. Grad podno Trebevića dobio je organizaciju pored japanskog Sapora i švedskih gradova Faluna i Göteborga. Tih dana 1984. glavni grad Bosne i Hercegovine postao je centar svijeta i temelj svim budućim zimskim olimpijadama.
Realizovanje projekta
Bila je to prva zimska Olimpijada u nekoj socijalističkoj zemlji i rezultat sedmogodišnjih priprema nakon što je Sarajevo u maju 1978. godine izabrano za domaćina. Glasanje se pokazalo ubjedljivim jer je grad na Miljacki dobio 36 glasova od mogućih 39. Veliku čast da saopšti ovu radosnu vijest građanima tadašnje Jugoslavije imao je poznati bh. sportski novinar Nikola Bilić.
Grupa zaljubljenika u zimske sportove sedamdesetih godina došla je na ideju o organizaciji Olimpijskih igara, a nakon što su detaljno provjerili mogućnost realizovanja ovog projekta i nakon procjene stručnih i materijalnih mogućnosti, 14. oktobra 1977. godine saopštena je vijest da će se Sarajevo kandidovati za organizaciju Olimpijskih igara 1984. godine.
Pored Sarajeva i Jugoslavije, tada su se još kandidovali Švedska, Japan, tadašnja Čehoslovačka i Francuska. Prvo su odustali Francuzi i Čehoslovaci, pa je ostala borba tri države i njihovih gradova. Hiljade članaka napisano je o kandidaturama za organizaciju Olimpijade. Još se pamti kako je pred odluku u Atini poznata engleska novinarka Pet Besford napisala: “Ukoliko se opredijelite za Saporo, Japanci će vam ponuditi avion da skoknete do Tokija. Ako se opredijelite za Göteborg, Šveđani će vam omogućiti da vidite fjordove i ledene sante. Ako vaš izbor budu Jugoslavija i Sarajevo, dočekat će vas široka i iskrena srca – toplo, ljudski, sa svojim planinama i snježnim terenima”.
Nakon 36 godina, pored nostalgije, 14. zimske olimpijske igre ostaju zapamćene po nekoliko vječnih dostignuća i zanimljivosti.
Igre su među učesnicima, a i među gledaocima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrenu medalju u veleslalomu – prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo “Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka”, ili kraće “Volimo Jureka više od bureka”. Senegalac Lamine Guèye u Sarajevu je postao prvi crnac iz Afrike koji se takmičio u skijanju na zimskoj Olimpijadi. Jayne Torvill i Christopher Dean iz Velike Britanije osvojili su maksimalan broj bodova u umjetničkom klizanju, ocjenu koja nije ponovljena do danas. Na Igrama je zlatnu medalju dobila i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koju je upravo sarajevska Olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka.
Olimpijski plamen zapalila je legendarna Sanda Dubravčić, a maskota je bio Vučko, kreacija Slovenca Jože Trobeca, koji je i 36 godina kasnije ostao simbol Sarajeva.
Bajka u gradu na Miljacki trajala je od 8. do 19. februara. Olimpijada za vlasti tadašnje Jugoslavije bila je sjajna prilika da državu predstave u najboljem mogućem svjetlu i u tom nastojanju nije ih poremetila ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ pogodila početkom osamdesetih godina. Potrošena su znatna sredstva te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja igre su dovele do povećanja interesa za zimske sportove.
Poznata je priča da je nakon mjeseci bez snijega u noći između 7. i 8. februara, nakon što je najbolja jugoslavenska klizačica Sandra Dubravčić tačno u 15.44 sati (7. februara) upalila olimpijski plamen na stadionu Koševo, pao snijeg
Neobičan način
Na Igrama je učestvovalo 1.272 sportista iz 49 zemalja, a sa ZOI-ja je izvještavalo više od 4.500 novinara. U programu Olimpijskih igara tada su bili alpsko skijanje, bob i sankanje, hokej, umjetničko klizanje, biatlon, nordijsko skijanje i skokovi. Na ZOI-ju ‘84. učestvovalo je 49 nacionalnih olimpijskih komiteta, odnosno više od 2.500 učesnika.
Zimske olimpijske igre održane 1984. godine često se smatraju najblistavijim trenutkom u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sportisti su iz Sarajeva uputili najbolju poruku o olimpizmu i sportskom nadmetanju.
Prije nekoliko sedmica iz Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) odjeknula je informacija kako su Sjedinjene Američke Države, Španija i Japan izrazili želju da zajedno organizuju Zimske olimpijske igre 2030. godine. Ako bi se to desilo, Barcelona bi, kako je saopšteno, odabrala Sarajevo kao partnerski grad – koji bi bio domaćin takmičenja u ski-skokovima.
Takva informacija je obradovala građane Bosne i Hercegovine, a posebno Sarajeva – pa bi se olimpijski plamen vratio u našu prijestolnicu nakon 46 godina. Ipak, trojicu prijatelja iz olimpijskog grada ova vijest je dirnula na neobičan način, jer su upravo oni sa ostalim prijateljima bili važna karika skokova na Malom polju na Igmanu prije 36 godina. Hamdija Kreso, poznatiji po nadimku Omer, Tarik Smajlović i Faruk Hadžiosmanović bili su dio sudijskog tima za mjerenje dužine skokova na Igmanu. Ova odabrana ekipa sa sobom nosi zanimljive uspomene koje nisu do sada ispričane široj javnosti. Ubrzo nakon što je saopštena informacija o potencijalnom održavanju skokova na Igmanu 2030. godine, prijedlog za ovu priču je prihvaćen bez razmišljanja. Dogovorili smo se za susret na Baščaršiji, gdje se ovo društvo okuplja godinama.
Na vratima kafane nas dočekuje Omer koji je bio i organizator druženja. Prilazimo stolu gdje je sjedio ostatak ekipe. Svi se još dobro drže, sa ponekom borom i sijedom, ali zdravim i iskrenim osmijehom. Nakon završavanja narudžbe, počinju priča, malo galame i puno smijeha. Žao im je što kolega Bakir Beglerović nije uspio doći zbog drugih obaveza, ali naglašavaju da je on važan član njihovog društva i događaja sa sarajevske Olimpijade.
– Mi smo ti raja iz planinarskog doma na Bukoviku još od 1966. godine, počinje Kreso priču, pa nastavlja:
– Naš prijatelj, rahmetli Fehim Mirojević, radio je u Olimpijskom komitetu, gdje je bio zadužen za skakaonice na Igmanu. On nas je pozvao da se uključimo tako što bismo bili u timu koji mjeri dužinu skokova i izračunavanje bodova prema kojima se zvanično određivao raspored na tabeli. Svi smo sa oduševljenjem prihvatili poziv i onda je počela priprema uz profesionalnu obuku, nakon čega je uslijedilo nezaboravnih 14 dana u našim životima koliko je trajala Olimpijada. Pored nas trojice, tu je bilo još petnaestak prijatelja u sudijskom timu.
Dok Kreso priča, ubacuju se i ostali u razgovor kako bi dali doprinos u osvježavanju sjećanja. U momentu je Tarik Smajlović preuzeo tok priče i rekao kako je sarajevska Olimpijada svojom energijom trajno promijenila Bosnu i Hercegovinu.
– Sarajevo je počelo naglo da se razvija i svi smo se trudili da damo doprinos. Mi smo radili volonterski, davali smo sebe, a zauzvrat smo dobijali osmijehe i sreću. Nikome nije padalo na pamet da pita za novac. Ali to su bila takva vremena, sve je bilo ispunjeno pozitivnom energijom. Za našu raju to je značilo kao da smo se takmičili. U jednom svjetskom događaju i mi smo direktno učestvovali, pa kud će veće zadovoljstvo, priča nam Smajlović.
Na trenutak iz davnog sjećanja trojac je prešao u budućnost i počeli su razgovor o mogućnosti novih olimpijskih skokova na Igmanu 2030. godine. Faruk Hadžiosmanović kroz šalu govori kako ekipa još nije za odbaciti te kako su spremni pomoći ako ih pozove Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine.
Ostatak ekipe
– Moram ispričati jednu anegdotu koja se i danas prepričava među nama, prisjeća se Hadžiosmanović, pa nastavlja:
– Za novije generacije koje ne znaju, Slovenac Primož Ulaga je bio skakač reprezentacije Jugoslavije. Svi smo priželjkivali da Ulaga pobijedi i bili smo spremni dodati koji metar na mjerenju jer tada nije bilo elektronike kao danas da precizno izmjeri dužinu skoka. Prema pravilima smo podijeljeni u dvije grupe, Omer i ja sa ostalim kolegama smo na mjestima gdje se mjere skokovi, dok je Tarik bio u tornju gdje se bilježi ono što mi javimo, nakon čega se izračunavaju bodovi. Podizanjem ruke mi dajemo znak gdje je skakač dirnuo zemlju i to bilježi toranj. Dogovorili smo se da “poguramo” Ulagu za koji metar ako mu zafali ili, preciznije, da mu navučemo rezultat. Na naše razočarenje Ulaga je skočio 59 metara tako da ga niko nije mogao “izvaditi”. Prosjek je bio otprilike između 75 i 80 metara.
Nakon Farukove priče smijeh na licu njegovih prijatelja uz potvrđivanje istinitosti “zavjere” koja nije realizovana. Omer je htio da se razjasni situacija tako što je zaključio kako je ipak sve odrađeno profesionalno i korektno bez ijedne greške.
– Mi smo dobili i pohvale od tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Branka Mikulića, naglašava Kreso i dodaje:
– Prije Olimpijade išli smo na obuku na Planicu u Sloveniju, gdje smo završili trening i dobili međunarodno priznate certifikate za mjerenje skokova.
Kresina priča je dobila odobravanje, s tim da je dodano još detalja o samoj obuci. Druženje se nastavilo uz evociranje uspomena, a potom je počeo i razgovor o današnjem životu i kako provode penzionerske dane. Svaki je dedo i najradosniji su, kako kažu, kada su sa unučadima. Za vrijeme Olimpijade većina ih je bila u tridesetim godinama. Prisjetili su se i ostalih kolega te su zamolili da se objave njihova imena. Neki od njih žive u inostranstvu, drugi su u BiH, a neki, nažalost, nisu među živima.
Pored Omera, Tarika i Faruka, sudijske ekipe olimpijskih skokova 1984. godine na Igmanu činili su: Bakir Beglerović (BiH), Nedžad Hadžismajlović (Kanada), Darko Kukić (Njemačka), Vladimir Teofanović (Francuska), Rizah Muderizović (BiH), Sead Sefo (preminuo), Miro Klepić (BiH), Željo Krainović (BiH), Karlo Slišković (preminuo), Jovo Terzić (BiH), Ninoslav Kešeljević (Austrija), Safet Čaušević (USA), Sead Hadžiosmanović (preminuo), Hajrudin Dedović (preminuo).
ZADNJE VIJESTI IZ Sport
